Adnan Žetica
Adnan Žetica rođen je 1980 godine u Mostaru.
Dobitnik je Ratkovićeve nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora za 2008.godinu, nagrade "Aladin Lukač" za najbolji poetski prvijenac te nagrade univerzitetskih profesora na festivalu poezije u Trstu "Castelo di Duino" za pjesmu Sat, 2008. godine.
Objavio zbirku poezije Ljudi poslovice. Objavljivao u značajnijim časopisima s područja Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine ( Motrištima, Sentu, Životu, Arsu).
Zatupljen u antologijama:
-Van kutije: antologija nove poezije YU prostora;
-Izbor iz mlade bošnjačke poezije: Kad zora razređuje strah; Kulturno društvo Bošnjaka Preporod Zagreb,
-Zašto tone Venecija, antologija novijeg bošnjačkog pjesništva.
LJUBAVNA
Sumrak pada, ljetni pljusak, idealno vrijeme za pisanje ljubavnih pjesama, jer
kažu mi da nemam dovoljno ljubavnih stihova.
cigareta u mojoj ruci dogorjeva, kiša i dalje pada, instat kafa iz šoljice se puši,
sijalica je zgasla, struje je nestalo, laptop svjetli, čekaće me sat i devet minuta
da napišem nešto o ljubavi.
ima već petnaest dana kako kiša nije pala, osvježiće grad, možda ljude,
a obradovaće i novoposađene sadnice alica u voćnjaku.
ovo mi je druga kutija cigareta danas, moram prestati pušiti,
i trebam više, jer imam sve uvjete za to, razmišljati o ljubavi.
Sumrak je pao, kiša je nastavila liti, cigareta je dogorjela,
drugu sam pripalio i razmišljao o ljubavi,
sve dok nije došla,
nježno mi stavila ruku na leđa, te mahajući glavom pepeljaru ispraznila.
***
Šćer
Kahva ne da šutjeti, imala sam supruga,
braću, svekra i svekrvu, četvoricu sinova i dvije snahe.
Zborila sam na njihove slike obješene po zidu,
o svakom malo kazivala.
Dosadilo i ženama na kahvu dolaziti slušati moju nesreću,
kahva ne da šutjeti a o drugom ne znam zboriti.
Jedan sin, marš preživio, u jednoj šćer bratovljevu nosio
a u drugoj svoja crijeva.
Prava princeza, živa i zdrava, svemu sam je naučila hodati,
pisati, čitati, sve sam halalila zbog nje, i dušmanima i bogu.
Djeca neće da se druže s njom, kažu:
Ne zna se smijati, i tome ću je učiti
čim se i sama naučim.
***
Algebra
Minimalac plaća, dvjesto i trideset maraka.
Dvoje djece na fakultetu, semestar dvjesta maraka,
Osam plus osam: šesnaest semestara sam platila,
a u tih šesnaest semestara tridesetpet plata nisam primila.
Želja za znanjem bi kao božja kazna.
Kako ni sama ne znam ali poludim kad mi mali kaže:
Majko, algebra je koncizna nauka.
***
Sat
Dvanest sati i trinaest minuta, pokazivao je.
Na poklopcu ugravirano: za petnaest godina rada.
Tehničke karakteristike sata su da kuca na puls, a može
raditi četrdeset osam sati bez pulsa, nepotrebna potrošnja baterija,
solidan kaiš i poznata marka daju mu određenu materijalnu vrijednost.
Svak je uzeo ponešto, čizme, čuturu, jaknu, a ja sam skinuo sahat.
Znači, leš sa čije ruke sam ga uzeo više od dva dana bio je beživotan.
Nosio sam ga uraru; pregledao ga i kaže: sve je ispravno.
Stavim ga oko ruke – neće da kuca. oko njegove ruke kuca.
Mislio sam ga čak i prepraviti
da umjesto na puls radi na baterije, ali ne može.
Odnesem ga drugom uraru – ista priča: na njegov puls kuca,
a na moj ne može. "Kao da ljudsko nisi biće", reče mi.
***
Jastuk
Otac nije plakao, smijao se, grlio i ljubio u javnosti,
a
postoji par starih slika koje govore drugačije od sjećanja.
Kudio je rijetko.
Uprkos svemu volio sam spavati pored njega
iako
je između nas uvijek stavljao veliki jastuk.
Za mene kažu da najviše ličim na njega, rijetko se smijem,
slika na kojim se smijem ima više, istina,
neuporedivo više se i slikajem.
Imamo istu boju kosu, zalizak na lijevoj strani,
averziju prema rječima koje iskazuju ljubav,
neopisivu strast prema cigaretama i alergiju prema alkoholu.
Poput njega opasno udaram nogama u snu,
pa kad djete legne pored mene uvijek između
nas jastuk moram da stavim.
***
Mati
Mati. Umjesto, da ode do prodavnice
I kupi rizle posljednje grame
duhana motala je u decembru.
Pucketanje zadnjeg lista kucnog kalendara
i prigušeni hihot desetogodišnje sestre
nadglasa detonacija 120-ice
u podrumu zgrade Ante Zuanića
na broju 18.
Vrijeme nestade u tebi
a ne ti u njemu- reče joj, moj otac,
njen muž, preobraćeni antipušač.
***
Majstor za smrt
Kiša je padala kao kao iz kabla
i mnogo puta do tada jest, ništa novo,
šuteći sam osjećao vrijeme, dok
je pravilno zagrtao zemlju,
Majstor Za Smrt.
hodža ga požuri
blato, mokro, ne misli prestajat
danas ko u inat može li to malo brže!?
da uradimo kako Bog zapovijeda hodža.
Čovjek možda ima dva života je li tako?
Jest!
Vidiš,
ali jednom se umire.
***
Besplatni mali oglas do deset riječi
Na ovom kišnom danu
kišobran
mjenjam
za sjenu, bilo čiju.
***
Majstor
Tresla se zemlja.
Radnici poskakaše na ledinu.
Stadoh u okvir štoka vrata kao slika
u ram, zna se da su oni najtvrđi i najčvršći.
Tresla se i tresla, nije bilo moje da se
pravim pametan te i ja sletjeh za njima.
Znam da pričaju meni iza
leđa da sam sačuvao živu glavu
u zadnji tren jer u svoj štok
nisam vjerovao, iako se nije srušio,
koje sam govno pojeo.
***
Zemljotres
Trgovačkom putniku valjalo se nahodati
velika je bila nam zemlja,
a tresla se u Skopju 63-će
dok otkupljivah ajvar.
Tresla se u Banja Luci 69-te
osam stepeni po Merkalijevoj
vas duhan te godine vratih za Mostar.
Osamdesetdruge i šeste tresla se i u Beogradu
u finalima kupa,
kada mi spustiše ruku na rame
i rekoše govor o
ljubavi,
patriotizmu,
hrabrosti i mladosti
tada stade, nema trešnje,
ruka na ramenu
vascijeli svijet drži,
nit se okreće, ništa,
jednostavno stoji,
kao da se uzvišeni, tobejarabi,
ljudi boji.
***
U intermezzu
Izmaglica zlokobno duši prve
nagovještaje života,
pred njom je neizbježno
izbjeći dodir nesreće.
Bivanje postaje moranje
jer nama što vjerovati želimo
nije ostavljen izbor.
Čini se da je preostalo samo
zadovoljstvo
što svaki trenutak užasa
briše prethodni.
***
Smrt
Dok budu tekli zadnji dani
kasnog ljeta
komšije će na popodnevoj kahvi
halapljivim pogledima
gledati prema bašči i mom šipku sladuncu,
a ja ću naizmjenice lagati da
nisu takvi kakvi izgledaju,
da ih je većima polutruhla,
ili da ne valja mješati kafu i slad šipaka, proćera čovjeka.
Njih željno jedem, da mi ne ispane
koje zrno pojedem i dobar dio gorke kore
ali ipak kap slatke crvene tekućine
pobjegne kroz usne, niz bradu,
e baš poput tačkaste mrlje
soka od šipka na vratu
desila se smrt ocu tvom.
***
Čuvar konc logora
One su pogan.
Brat mi se vratio iz rata,
čuo sam da je bio stražar
u logoru.
Nikad nije pričao.
Mačke nije volio kao ni ja,
tog podneva u vreći
uguši pet mačića.
Isti dan njegov vlak sleti
sa pruge.
Bi u trenu mrtav.
Mačke su cijeli dan jaukale,
od žalosti,
od dragosti,
do dan danas ne znam
niti me je briga,
očima ih ne mogu gledati,
ali ih ne bijem
jer pogana je krv mačija.
***
Kišobran
Kod tinejdžera
devedesetih godina
bili su popularni
mali crni džepni kišobrani.
Isti poput onoga danas
polomljenog na cesti.
I gledajući ga sjetih se do
kože mokrih pantala i
Velikog
Crvenog
Kišobrana
koji je više nalikovao na suncobran,
ali bi kako treba štitio od kiše
da ga na pljusku nisam sapinjao
stotinu metara prije
ulaska u školu crnih kišobrana.