Ajtana Dreković
Ajtana Dreković rođena je 1991. godine u Tutinu, a živi i radi u Nemačkoj. Osnovne i master studije srpske književnosti i jezika završila je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Fosil sumnje, njena prva zbirka pesama, objavljena je 2015. kao pobednička na konkursu festivala Dani poezije u Zaječaru 2014. godine, a za istu zbirku nagrađena je čak dvama nagradama: Matićevim šalom za 2016. godinu i nagradom Aladin Lukač, koja se dodeljuje pesnicima mlađim od 27 godina. Na konkursu Biblioteke Milutin Bojić, Ajtana Dreković je postala laureat nagrade koja nosi ime velikog pesnika i 2018. je objavila i drugu zbirku pesama pod nazivom Angara. Za kratke priče i prozne zapise dobila je nekoliko nagrada. Uređuje blog Libela.
Oticanje
on sedi na maloj stolici njenog oca
pored modre kade
ispravlja je i savija poezijom
kao loknu
dok se voda u kojoj ona leži
polako izjednačava
s temperaturom njenog tela
iznad njega
na visokom prozoru
sitni kaktusi bodu vazduh
zagledana u odvodne cevi
i pomalo uplašena idejom oticanja
u pozi nimfetne kupačice
ona je samo mirni produžetak njegove ruke
koja deli njenu glavu od ivice kade
dok joj sa druge
lako kao sa dlana čita proročnu pesmu
neprimetno nestaju u pari trenutka
dok na ogledalima oknima i pločicama
magla zatvara paralelne prostore
u praznini pod čepom modre kade
duboko u zemlji
umirene podzemne vode
zauvek odnose njihovo vreme
***
U utrobi nosim prašinu
Well I guess I’ll see you next lifetime
Maybe we’ll be butterflies
I guess I’ll see you next lifetime
That sounds so divine…
Mesec smešno pozira.
Ćutimo Erika i ja.
Priželjkujem
da ispod prozora ulični sudari
izazovu globalnu katastrofu.
Njoj je svejedno,
a ja sam živa.
U utrobi nosim prašinu kosmičku,
svu nezačetu decu.
Možda svime što moglo je biti
apokalipsa dobije na težini.
Krvotok noći
oslikava put asketa.
Odbijam da poverujem
da se nigde vani ne vodi rat za moje oslobođenje
dok zemlju pritiska
svaki
***
Angara
Ulaziš u ovaj grad
kao u tajnu zaspalog satira.
Gledaš kako se barok lepio
za građevine davnih epoha
kao veo za lice neveste.
Za tobom ostaju ulice
užasnute kao da se ogledaju
u Bošovim očima.
Žena si, top napravljen po svršetku rata,
koji nije dočekao da ispali nijedno đule.
U prvim jutarnjim časovima
napuštaš grad, stvarna i usamljena,
kao što iz najdubljeg jezera na svetu
ističe samo jedna reka.
***
Jednom dnevno
S Aherontom niz obraze
i novčićem pod jezikom,
jednom dnevno
napuštam ovaj grad.
Ali Haron,
taj ludi lađar,
uvek odbije da me preveze.