Aleksandra Čvorović
Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je književnost na Filozofskom fakultetu u istom gradu. Magistrirala na Filološkom fakultetu u Beogradu, odsjek za bibliotekarstvo i informatiku. Radila je kao novinar, saradnik, izvršni urednik i član redakcija mnogobrojnih književnih časopisa (Putevi, Književnik, Diwan, Album…). Prevođena je na engleski, njemački, poljski, danski i slovenački jezik. Učesnik je brojnih književnih večeri i festivala u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Holandiji i Danskoj. Član je Društva pisaca BiH i Udruženja književnika RS. Radi kao koordinator dječije biblioteke i stručni saradnik za kulturno-prosvjetnu i izdavačku djelatnost u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS. Vodi radionice kreativnog pisanje za djecu. Uvrštena je u mnoge zbornike i antologije. Dobitnik je više nagrada za poeziju i prozu (nagrada Ljupko Račić, nagrada Gradačačkih književnih susreta, nagrada ministarstva RS…).
Do sada je objavila sledeće knjige:
-Šapat glinenih divova, Glas srpski Banja Luka 2000. (poezija);
-Anđeo pod krevetom, KOV Vršac 2002. (poetska proza);
-Monolog u šolji kafe, JU Javna biblioteka Alija Isaković, Gradačac 2006. (knjiga priča) i
-Cvijet na kapiji sna, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo 2007. (poezija).
Do sada je objavila sledeće knjige:
-Šapat glinenih divova, Glas srpski Banja Luka 2000. (poezija);
-Anđeo pod krevetom, KOV Vršac 2002. (poetska proza);
-Monolog u šolji kafe, JU Javna biblioteka Alija Isaković, Gradačac 2006. (knjiga priča) i
-Cvijet na kapiji sna, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo 2007. (poezija).
ZASTRAŠIVANJE 2012.
Muče nas najcrnje slutnje
Pleme duginih boja najavljuje
Apokalipsa dolazi
Počinje rasprodaja šamanskih učenja
Karte za spas u džepovima šarlatana
Čekamo duhovni uspon čovječanstva
Uzdizanje na petu dimenziju
Frustracije kulminiraju
Kontraefektima seksualne revolucije
Ruše se ego konstrukcije
Ljuljaju se velike glave
Pucaju armirani betonski falusi
Šumanova rezonanca
Ubrzava iz nepoznatih razloga
Fotonski pojas pojačava
Zračenje ukrštenih planeta
Pod efektima staklene bašte
Rastopljeni polovi se mješaju
Razmjenjuju mjesta
Ječe umiruće šume
Istrebljene životinjske vrste
Evoluiraju s one strane
Zagađena krv majke planete vri
Kroz padavičarske zemljotrese
Kroz tajfunsko buncanje
Kroz cunamijsko preznojavanje
Jeza od entiteta sa viših denziteta
Koji se hrane ljudskim strahom
Projektuju mračne slike u naše glave
I kreiraju more
Da se najedu i napoje
Ništavilo je majka patnje
Umrtvljeni kalupimo užase
Slutimo da kazne dolaze iznutra
Tu u grudima otkucava
Sedam milijardi tempiranih bombi
A šta ćemo i kuda ćemo
Kako ćemo se u oči pogledati
Kako ćemo dalje nastaviti
Kome ćemo račun položiti
Ako se NIŠTA i ne dogodi
***
JEDNA PRIČA
Žena vjeruje u snove dok spozna
razgolićena lutka predstavlja njeno tijelo
srce - grobnica žara nalik pepeljari
Brak postaje bijedna šarada sebičnosti
Žena šapuće sebi Mogu ja to
a odavno nema snage nizašta
Muškarac nikada ne griješi
On mirno spava ždere smrdi
Njegovo vrijeme je prebukirano
dosadom prazninom utakmicom
On mjeri vrijeme čašama piva
ispušenim cigaretama i dnevnicima
Za njega uvijek postoji sutra koje ne stiže
Žena čeka sa zaleđenim usnama
na kojima odavno nema lijepih riječi
Ogorčena na odgovornost koju nosi
U velikom iskušenju da posrne i ostane ležati
Da kaže Ja više neću! pa neka se sruši cijeli
surovi svijet čija konstrukcija opstaje na tački dodira
položenoj na onaj najbolniji pršljen na kičmi
Ona ne može podnijeti da je osuđuju
Ne može živjeti sa krivicom žene koja ruši
savršenu harmoniju lažnog braka
Ipak ona mora biti nečija žena
Uviđa sav besmisao svoje uloge
Ona želi da se opusti
i da niko nije gladan ljut i nesrećan zbog toga
Da joj niko ne prebacuje da je sebična
jer ona je umorna i dosta joj je svega
Ona sanja o slobodi
danu u kojem će disati slobodnim plućima
Ležati konačno u svojoj sobi
u kojoj niko ne ulazi nepozvan
u kojoj ne postoje njegove sestre babe strine i majke
koje poprijeko gledaju jer nije savršena
i gdje će je ON konačno slušati kad govori
Njihov san nastavlja da traje
u agoniji svakodnevnice čekajući smrt
***
POGLED NA NOVEMBAR
U toj jesenjoj bajci ne budim se
uspavana u čahuri od paučine
Bijeli pauci i prozračne gusjenice
spuštaju se zracima mjesečine
predu tananu postelju između dva svijeta
U visini nestaju ljudska predanja
srce se rasprskava u latice ruže
dah već miriše na mahovinu
Raste građevina emotivnih troškova
pečat za viši nivo uspinjanja
Sve prerasta u metaforu tužnog novembra
koji jede sam sebe pijući
kafu bez kofeina i bezalkoholno pivo
Uzima misaone tablete kao surogat za život
Upražnjava seks bez kontakta
sa adrenalinskom ovisnicom
Imala sam besmislene i sebične dane
strah da sam ispisala sopstveni život
Predvidjivo pretvaranje vrane u pauna
U novembru smrt ima lice djeteta
i prste umazane čokoladom
Aura cigarete je zastrašujuća
ispostavlja se da je samo odraz
iz nekog drugog ogledala
Blijeda sličica sa vrteške sjećanja
Sjedinjen osjećaj krivice
Teški su okovi propadanja i bolesti
Sredstva za ljepotu
ubrzavaju proces starenja iznutra
Nisam kriva koliko mislim
Nije stvar u pravdi i poretku
Preispitivanje otvara
kaleidoskop novih grijehova
Ustvari biram da budem kriva
Imala sam san nad snovima
da prikupim ljudsku tugu
feniksovim perom je iscrtam
izvučem iz nje svu životnu silu
i obrišem trzajem magičnog kista
prestala sam plesti takve snove
Novembar je zaledio fosile optimizma
***
MUDRA ŽENA
Teško je tražiti otkucaje srca
u hladnoći sibirskog bespuća
Opstajemo izvan etičke dimenzije
na mapi čije smo granice iscrtali
unutrašnjim i spoljašnjim krivuljama
Shvatamo da slučajnosti ne postoje
dvodimenzionalni kao junaci u stripu
prepoznajemo oca u čitaocu
Pomireni sa uzaludnim
oscilacijama prošlosti i budućnosti
Obilježeni teškom mjerom sopstva
ne letimo jer pozlata krila hrđa
izjedena gorčinom neprijateljstva
Grozdove pojmova prtimo na leđa
nesvjesni da nam ne pripadaju
Većina griješi ništa nije kao što izgleda
Mnogo je knjiga na policama prostora i vremena
digitalni sat zastrašujućom brzinom
umanjuje preostalo vrijeme za čitanje
Jaja ljudskih zametaka
procvjetaće u autentične ličnosti
Svijet je ogromna laboratorija
prepuna spojenih posuda
gdje suze miliona žena
rastvaraju kamen mudrosti
gdje bol jednog djeteta
može pomračiti sunce
gdje hrabri dobri ljudi
vuku terete lijenih i zlih
Podzemne linije povezuju puteve
Važno je kako povlačimo konce
Mi smo stvaraoci stvarnosti
***
NOVI ČOVJEK
Kako prepoznati čovjeka
Unutar ovih sivih zidova
Gdje ludaci iz crnih kutija
uzvikuju nesuvisle parole:
Želi!Otmi!Zgrabi!Moraš...!
Neki novi mudraci pišu
O halucinogenim gljivama
A mi se očajnički držimo za ruke
I nema mape ni putanje
jer ruža vjetrova zameće put
Duvaju tuđi vjetrovi
Spiralama potopljenih kontinenata
Prolaze kroz stalaktite i megalite
Ne poznaju balkanski put
Udišem svjetlost izdišem svjetlost
u sebi čujem ubrzani puls planete
Kakve bi ornamente iscrtala moja duša
krugovima na žitnim poljima
***
MOJ SEBASTIJANE
Konačno je pukla harmonija
Molekuli se sudaraju
Izvršavaju samoubistvo
Pijani se samospaljuju
Smisao je golo nasilje
Gadi mi se poezija
I prisila na cjelinu
Rađa se jutarnje sunce
Oštar glas sječiva
Odrubiće glave georgina
Ko punoglavac na puteru dlana
Sve na ovom svijetu
Sklono je padu
Lijepi Sebastijane
Logika nosi lice besmisla
Sebemučenje i ideja ropstva
Kad čekaš nešto dan po dan
Rasprsneš se kao purpur
Predosjećanje Boga
Mnoštvo i ništa
Otkrovenje sopstva
Uzalud balansiranje vjetra
Primarna inicijacija ljepote
Poznati nemir odlutalih dječaka
Kazna u jedan tren
Uzalud se trudiš
Ističe vrijeme
Daleki Sebastijane
Pjevali su neki prevareni pjevci
Monotone pjesme o tuđim ženama
Sujeta dahće ko konj u kolima
Krletka tijela mi je potaman
Sebe je teško pokloniti
Odlijeću ptice
Sa mojih obraza
Ovo je tačka gdje te rasklapam
Postoje vrata na glavama prolaznika
U žutim očima čita se gatka
Osjećaš li miris žalfija
Prijekori se gomilaju
Smrt te već traži
Moj Sebastijane