Almin Kaplan
Almin Kaplan je rođen u Mostaru, 1985. godine. Piše poeziju i kratke priče. Objavljivao je u književnim časopisima: Most, Motrišta, Slovo Gorčina, i drugim.
Dobitnik je dvije nagrade za poeziju:
- Nagrada „Mak Dizdar“ za 2008. godinu (prva nagrada), Manifestacija „Slovo Gorčina“- Stolac (BiH);
- Nagrada „Risto Ratković“ za 2012. godinu (prva nagrada za mlade pjesnike), „Ratkovićeve večeri poezije“ - Bijelo Polje (CG).
Zastupljen je u dvije antologije savremenog pjesništva:
- Van kutije (Antologija nove poezije YU prostora); Podgorica, 2009., i
- Kad zora razrjeđuje strah (Izbor iz mlade bošnjačke poezije); Zagreb, 2010.
Napisao je dvije zbirke pjesama:
- Biberove kćeri (2008.), i
- Čekajući koncert roga (2013).
Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.
Dobitnik je dvije nagrade za poeziju:
- Nagrada „Mak Dizdar“ za 2008. godinu (prva nagrada), Manifestacija „Slovo Gorčina“- Stolac (BiH);
- Nagrada „Risto Ratković“ za 2012. godinu (prva nagrada za mlade pjesnike), „Ratkovićeve večeri poezije“ - Bijelo Polje (CG).
Zastupljen je u dvije antologije savremenog pjesništva:
- Van kutije (Antologija nove poezije YU prostora); Podgorica, 2009., i
- Kad zora razrjeđuje strah (Izbor iz mlade bošnjačke poezije); Zagreb, 2010.
Napisao je dvije zbirke pjesama:
- Biberove kćeri (2008.), i
- Čekajući koncert roga (2013).
Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.
Radovan i ja
Andreju Tomažinu
Sve je na prvi pogled izgledalo isto;
ustao je on, ustao sam i ja.
Obojica sa rukama na prknu,
šetali smo se, gore – dole.
On je zapalio cigaretu,
ja sam zapalio cigaretu.
Obojica smo zapalili cigaretu
čuvajući šakama plamen od vjetra.
Zatim smo je do pola popušili
i istim pokretom ugasili u pepeljari.
On je sjeo za sto,
ja sam sjeo za sto.
Obojica smo ispružili ruku;
on je uzeo telefonsku slušalicu, a ja olovku.
On je u slušalicu govorio,
a ja na papir pisao.
Kad je spustio slušalicu
ja sam spustio olovku.
Iz olovke je ispala pjesma,
a s druge strane slušalice
pao je grad.
***
Naš otac
Među četiri kamena zida
u krevetu od punog
orahovog drveta
Na bijelom čaršafu
koji postranično pada do tala
Ispod jorgana
što čipkom graniči sa ostatkom svijeta:
gol spava otac.
Majka k'o zapeta puška
drži liniju između noći i dana.
***
Svijet moga dede
Kad smo se vratili iz logora
bojažljivo smo otvorili kapiju.
U ovom slučaju ne kao provalnici
– oni su to uradili uniformisanom nogom.
Sve je bilo na kamari
i očeva crna aktovka sa dokumentima i satom iz Libije.
Razgledajući rusvaj
šutili smo poniženost i tražili njihov razlog.
S osmijehom na licu i špricom u ruci
dedo progovori prvi: Bili su drogirani, znao sam.
***
Posljednja pjesma
Igoru Borozanu
Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.
Smokva se pognula do poda
kao da kupi smokve – Bože mi oprosti.
Plug para stomak naše Velike Mame
a iz njega izviru krompiri, kao crvi.
Rashodovan automobil buči pod teretom
i ti ga ne čuješ – kao ni muziku.
Ona bi mogla u predvečerje bahnuti
baš kao noć, na koju si se navikao.
Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.
Sjekira je raspolovila život na dvije smrti
i mladu teleću glavu zovemo: glavuša.
Nokti moje majke rastvaraju šipak
i iz njega ispadaju ugrušci, kao zrna.
Jugo se odbija o kosti i vraća u more vjetra
ne znajući da se u krhotinama trošimo – godinama.
Ona bi stvarno mogla u predvečerje bahnuti
i k vragu poslati zakone: fizike.
Ovdje sunce i kiša znaju padati u isto vrijeme
ovdje je daleko – daleko od poezije.
***
U našoj avliji je naša nesreća
Adnanu Žetici
Hiljadu deve'sto devedeset druge u našu avliju pade granata
i ubi komšiju Omera, koji se u svojoj brijao.
Nakon dženaze, Naza, Omerova žena, reče majci
kako ni za koga od naše familije ne želi da čuje
jer je naš geler, nama namijenjen
ubio njenog muža.
Dvadeset godina kasnije, umrije Naza
a da s majkom ne progovori, ni jednu jedinu riječ.
Umrije od starosti
a majci bi lakše tek kad na smrtovnici pročita njeno godište
i saznade da je umrla žena, od nje skoro dvije godine starija.
Jer, kako kaže
ne bi mogla ukabuliti još jednu smrt
koja bere u tuđoj avliji
tuđe jabuke.
***
Iz dnevnika, 20. 01. 2007. g.
Boli me glava.
Upravo sam se vratio iz grada.
Nekakvo olovo
uvuklo mi se među rebra
u mišiće, pa sad teško dišem.
Ime mi je Almin
i nisam šejh tekije mevlevijskog reda
***
Mak, moj pacijent
Budi me jutros negdje u zoru
Mehmedalija Mak Dizdar.
Sahat vremena pred izlazak sunca.
Kad ga ugledah, stresoh se.
Isti.
Neobrijan.
A, u ustima mu cigareta Morave.
Pita me nešto za grudobolju
koja se , kako kaže, širi prema lijevom
ramenu
pa niz lijevu ruku.
Propisah mu nitroglicerol pod jezik
i toplo mu savjetovah
da baci cigarete.
Pucajući od smjeha
reče mi:
“Ništa prije sudnjeg dana.”