Ana Ristović
Ana Ristović je rođena 5. 4. 1972. godine u Beogradu. Diplomirala je srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavila je pesničke knjige: Snovidna voda (Književna omladina Srbije, Pegaz, Beograd, 1994), Uže od peska(Gradac, Čačak, 1997), Zabava za dokone kćeri (Rad, Beograd, 1999), Život na razglednici (Plato, Beograd, 2003), Oko nule, (Povelja, Kraljevo, 2006.) i Lajke na mesecu (pdf izdanje). i P.S. (izabrane pesme, 2009).
Sa slovenačkog prevela i priredila trinaest knjiga.
Dobitnica je "Brankove nagrade" za knjigu Snovidna voda, 1994; nagrade "Branko Miljković" i nagrade sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri, 2000; kao i nemačke nagrade "Hubert Burda Preis" za mladu evropsku poeziju. Njene pesme su prevođene na brojne jezike i zastupljene su u više domaćih i stranih antologija. Živi u Beogradu.
Objavila je pesničke knjige: Snovidna voda (Književna omladina Srbije, Pegaz, Beograd, 1994), Uže od peska(Gradac, Čačak, 1997), Zabava za dokone kćeri (Rad, Beograd, 1999), Život na razglednici (Plato, Beograd, 2003), Oko nule, (Povelja, Kraljevo, 2006.) i Lajke na mesecu (pdf izdanje). i P.S. (izabrane pesme, 2009).
Sa slovenačkog prevela i priredila trinaest knjiga.
Dobitnica je "Brankove nagrade" za knjigu Snovidna voda, 1994; nagrade "Branko Miljković" i nagrade sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri, 2000; kao i nemačke nagrade "Hubert Burda Preis" za mladu evropsku poeziju. Njene pesme su prevođene na brojne jezike i zastupljene su u više domaćih i stranih antologija. Živi u Beogradu.
Sneg u cipelama
Ne gradi se kuća na zbirkama escajga
mada koja kašika više
ponekad dobro dođe.
Ne gradi se kuća na novim zavesama
mada drugačije poglede
s vremena na vreme
treba zakloniti novim platnom.
Da bi dom bio dom, između ostalog
treba ti i mnogo toga
čega bi se unapred
odrekao, vrlo rado.
Slušaj šta kažu Eskimi:
da bi sagradio dobar iglo
godinama moraš da nosiš
sneg u cipelama.
I špenadlu, zaboravljenu
u okovratniku kaputa,blizu žile kucavice.
***
GRADSKI OTPAD
(strah od prirode)
U šetnju ćeš odlaziti automobilom,
od drveća ljubiti
ono što ostane u retrovizoru.
Ugledaš li kravu, reći češ: Vidi, krava!
I mrlje na njenoj koži
postaće proćerdana nafta.
Ozepšćeš na jutarnjem suncu,
ogrejati se kod prve table
i saobraćajnog znaka.
Usred procvalog polja
razmišljaćeš čas o literaturi,
čas o kilometrima što te dele
od najbliže apoteke:
glava puca od bola
zajedno sa jasnim vidikom
na četiri strane neba.
Ugledaš li ježa, reći ćeš: Vidi, jež!
I bodlje njegove
postaće mali minobacači.
Osedećeš na prejakoj mesečini,
izgoreti od viška melanholije
u suton koji predugo traje.
Kraj šćućurenog rukavca reke
priželjkivaćeš telefonske govornice,
u gustišu šimšira bar jedan
ozebli ljudski glas.
Nelagodnost tvoja rašće sa navalom vazduha.
Strah tvoj, sa viškom plavetnila.
Tvoj privatni pakao uskomešaće se
sa svakim novim sudarom
svetlosti i zenica.
Ugledaš li svoju senku
na pustom proplanku, reći ćeš: Vidi, senka!
I senka tvoja postaće mahovina
koja ni ovde ni onde
nema oko čega da obraste.
***
KOLIKO JE SATI
(strah od muškarca)
On ima savim lep, mali ručni sat
na kome su skazaljke u obliku
ženskih bedara
spojenih samo u ponoć
Ali i tada ih pokosi i razdvoji
sekundara, kao samurajski mač
i već je veče, ne tvoje
Kako da ideš u bioskop itd.
kada ne znaš hoćte li se venčati
a i prijateljice već seckaju konfete
od pripremljenih uzdaha, jer bi htele
da se raduju nečemu konkretnom
Kako da ideš u bioskop itd.
kada bi mu već dala oba svoja bedra
da njima zameni te skazaljke
ali ne znaš, niti te interesuje
ne kako ćeš onda hodati
već hoćete li se venčati
***
STVAR
(strah od kompjutera)
Ona zrači. Vidi te tamo
gde samog sebe još nisi.
I ono što propustiš pamti.
Donese ti pod nos, nežno,
na pinceti. Tako neprimetno.
I, gle, odjednom, ceo tovar.
Pismo ljubavnici, šefu i prijatelju
svodi se na isto. Pišeš sve češće,
a najviše te je u zarezima,
ako ih uopšte ima.
Što više pišeš, to je veći
strah da se sa nekim sretneš.
A već si opisao sve delove tela.
Već govorio volim te.
Tvoje lice se ogleda u ekranu
i izgleda kao na rendgenskom snimku.
Sve same kosti.
U njima rastu majušna deca
veličine fosfornog zrnca, koje
naravno, kao i pelene, svetli.
Deca što ne znaju za bolje.
I već miriše na sumpor.
***
Paund pruža prst
Ovo je hotel za pesnike
od kojih je odustala poezija.
Višečasovni trening tišine
pružaju male sobe s pogledom
na apokaliptični pejzaž.
Katalog bogova deli se na recepciji.
Džepna filosofija već za obedom.
Citati – na zavesama, spremni da
od trulog zelenila odmore magleni pogled.
Tetoviranje ožiljaka – u podzemlju
gde i imaginarna biografija.
U krovnom bazenu opatice
bište perje onemoćalim labudovima.
I pre no pesnik vidi, u mantije skupljaju
sitan izmet sa dna
i umesto njega seju hamburg grožđe.
U podrumskim zamrzivačima, dremaju vek-dva
mrtve drage spremne na iznajmljivanje.
Ako poeta od gole iluminacije u hladu
navuče tuberkulozu – za pesničku smrt
i to je dostojan ulog.
Sa bioskopskog platna mrtvi Paund
podiže ruku tanku kao viljuška
i jednom po jednom laureatu zabija
drhtavi prst u oko.
Kada iscure suvišne vode
svaka zenica može biti crna cev
preko koje jedna mitologija pod stečajem
motri na drugu.
Najuspešnijima sleduju kavezi
od lažnog, topljivog čelika
i nalog usure
u aleksandrijskoj biblioteci.
Kao prozori u poznu jesen
muze se mute od daha pesnika
koji ne poznaju distancu:
spoj sa svetom uvek traži pruženu ruku
koja se odmara
na oštrici probijenog stakla.
Na večernjim časovima uče se
da se osećaju posthumno:
jedan drugog uzimaju u usta
s opreznošću i ustezanjemkao hostije.