Dejan Aleksić
Rođen 1. maja 1972. godine. Na književnu scenu stupa sredinom devedesetih, sa prvim objavljenim delom u 22. godini. Smatra se jednim od najznačajnijih književnih stvaralaca mlađe generacije. Njegove pesme su uvrštene u brojne zbornike i antologije, a prevođen je na engleski, nemački, norveški, bugarski, grčki, makedonski, mađarski, slovački, slovenački i rusinski jezik.
Živi u Kraljevu.
Knjige pesama: Potpuni govor (1995.), Dokazivanje senke (1996.) Svagdašnji čas (2000.), Sobna mitologija (2003.) Posle (2005.), Dovoljno (2008.); Knjige za decu: Dugme bez kaputa, (2002.) Pustolovine jednog zrna kafe (2004.), Kad se razboleo Petak (2006.), Na primer (2006.), Nežna pesma o nežnom vetru Duvoljubu (2006.), Božićna priča (2007.), Muzika traži uši (2008.); Dramski tekstovi: Vina i pingvina (2010.).
NEDALEKO
Previše peska u zglobovima života.
Da ne poveruješ. Kao da od svih sablasti
Jedino savest, majka teskobe i fusnota,
Migrenozno bdi. Naučeni smo da je
Istina gladna, a provincijske postaje
Tužne s jeseni, pod trbusima tmastih
Oblaka; i da će, vremenom, pasti
U zjapove srca strah od sporih godina.
Ipak, naučeno nas napušta, nalik krasti
Kad rana zaceli. Gluva znanja gluvo tonu,
Gluvo ležu, kao hladan mesec u gnezda rodina
Po gluvome svetu. Carstvo za misao dokonu!
Ali neću o tome... Hteo bih, zamoren vraški
Od proporcija sudbinskih premisa,
Da hvalim nešto nedaleko, lakrdijaški
I sa nedoličnim spokojem. Miris katrana
Iz obližnje toplane, zveket susedovih kašika – prisan
U svakodnevlju – neku sitnicu što je smatrana
Za uspomenu... Onda i sa svešću lakše bude;
Blizina miri namere, a smisao, za nešto blizu pripet,
Istinitije leči. Jer, kažem, zima je. Studen.
I rasipaš se svojom zebnjom i širokim svojim zdravljem,
Sabran u nečemu nedalekom, kao opali list lipe,
Zarobljen u plavom ledu, i besmislu, nešto plavljem.
***
TAKO JE MLADA ISTORIJA DANAS
Tako je mlada istorija danas.
Jeste, brao sam kajsije u vrtu,
Listao Jejtsa, i jednu tek mrtvu
Spustio pčelu u grob svoga dlana.
Recimo da se primicala kiša,
Nalik na čistu misao, već stvarna;
Suvišna, premda trik je baš taj višak,
Kao kad zograf dodaje inkarnat
Bledilu puti čineći ga jačim.
Jeste, prolaznost rado bira način
Da pravda raskoš sopstvenog trenutka.
Već pospan bejah, a u trnce očne
Jedan je prizor hteo da se utka.
I nova prošlost mogla je da počne.
***
POGLED KROZ PROZOR
U dane kada pogled kroz prozor
ne otkriva ništa, nalazimo
tajne živote prozorske studi.
Dah se širi u pečat magline
na hladnim staklima. Mesto za slovo
ili proizvoljnost glagola samoće.
Ničeg svetog nema u tome.
I vratiće se krv naša sa rubova sveta
u isti odjek sigurnih navika.
Potom može da zamiriše čaj.
Ali može se i napisati pesma
o staroj Ruskinji u Domu za napuštene.
Ona, po svoj prilici, ne ume da plete,
a štampu lista tek da bi povremeno
liznula kažiprst.
Ničeg svetog u tome nema.
I rubovi sveta od istog su pletiva
koje vodi kroz zamršene mustre krvi.
Sneg u beskrajnim stepama, slutim,
miriše na veliko ohlađeno disanje
nepismenih jutara i večeri.
Nismo, dakle, uzalud gledali
kroz prozor, na prazne ulice.
Ili je to samo tuga za nekom golom
pobedom, već odbeglom napolje,
sa promajama srca, kroz rebra i nesanicu.
***
EPIFANIJA
Nikada ne napisah pesmu vozeći se
Autobusom, kada olovka nečitko dubi
Kariranu belinu. Lomljiv je oslonac vida
Na kestenu u daljini i potrebna je čvrstina
Uhodničke reči. Beležim: daleka krošnja
Podupire nebosklon. Gospođa do mene
Povremeno sklopi mesnate kapke, mirna,
Kao posle rasprave o Bogu. U njenom krilu,
Nalik na uginulog šišmiša, leži crni
Kišobran. Gospode, otme joj se jedva čujno
Dok pretičemo kamion natovaren stokom.
Ne napisah nikada pesmu vozeći se
Autobusom, dok kaligrafska strast
Zavisi od čvrstine amortizera.
Lepo vidim: reč nebosklon pamti udar
U asfaltnu rupu. Ima i onih koji veruju
Da je i on, taj svod, rupama bogat;
I da kroz njih može da se proviri
Na svete dane. Ja to zasigurno neću moći.
U mom su nebosklonu dva nečitka
I uboga slova o, dve ohlađene duplje
Raspete na promaji vokalskog slepila.
Na kraju pesme napisane u autobusu
Treba da se kaže još i ovo:
Jesen je maćeha kišobrana,
Ali Gospod je dobar i umire bez srdžbe
Zarad sveta u kom kestenje drži nebo.
* * *
Lako je naići na istine krajnje.
Tako u parku naiđeš na klupu
I list novina jučerašnjih kraj nje;
A čitalac, već umoran od sebe,
Uskraćujući udobnost svom trupu,
Izostao je iz božanske scene,
I heruvimski pred izlogom zebe
U sporom lovu na diskontne cene.