Dina Murić
Dina Murić je književnica iz Crne Gore. Autor je tri zbirke poezije. Za zbirku "Slike koje su ubile mit" 2010. godine dobila je nagradu "Risto Ratković" za mlade pjesnike.
Nakon razgovora sa skitnicom
Pokušala sam utopiti svoj strah
u mračnom baru na Schwedenplatzu.
Nikada nijesam ranije ulazila na takva mjesta
i imala sam osjećaj da me svi čudno promatraju.
Zašto sam ikada srela jednog od kobnih Seraphima,
zašto sam morala da mu vjerujem?
U knjizi koju je ona napisala¸ pročitala sam stih:
„Preživjeti onesposobljenost voljenja., pobijediti užas“.
Kao da sam po prvi put shvatila šta je mislila i
vidjela sam je kako izgovara te riječi
kako se smije, pri čemu se jame stvaraju u njenim obrazima.
Sve je na jednom postalo jasno.
Umotala sam svoje tijelo u vojničko ćebe, kuća je postala tako hladna.
Na televiziji se vrtela udarna vijest o smrti i rađanju, “to je čudo”!
Ime djevojke koja je doživjela prvo, bilo je Layla.
***
Prišla sam prozoru
Oslonila sam čelo na hladno staklo.
Kapi vode su prosule hladnoću na lice,
moj dah je zamaglio staklo, pa sam ga poljubila
da bih kroz mali prozor od usana postigla neku vidljivost ulice.
Sve je tiho i napušteno, polu-izblijedeli plakati, izlozi.
Preko puta mog stana u starinskoj zgradi koja je sada bolnica
počela su se paliti večernja svijetla.
Na zadnjem spratu u lijevoj sobi
ljekar razgovara sa punačkom ženom u kolicima
pokazuje mu ranu na svom bijelom koljenu koje se ustručava da dodirne.
Odjednom ton koji je za mene nestao nakon fatalnog poziva sa ulice one noći.
Počinje se vraćati u vidu tananog zujanja u ušnoj školjci.
Sasvim glasno čujem onaj isti plač djeteta sa ulice
koji ponovo ima strašan prizvuk očaja.
A ti….ti i dalje nećeš moći da ga čuješ.
***
Down day
Ponovo ti zidovi,
mali prostor me čini koncentrisanom.
Na polici se nalazi bezbroj kozmetičkih preparata
za njegu kože lica, očiju i ruku.
Grubo masiram lice u predjelu jagodica,
odjednom osjetim krv kako divljački struji iz tijela u glavu.
Čujem otkucaje svog srca i stavljam palčeve na sljepočnice
zatvarajući oči na trenutak.
Stavljam parfem na obije strane svog vrata,
češljam se i poigravam sa svijetlim pramenom.
I ta tuga, bojim se da je jako precijenjena
jer um već zna da ga čeka udarac, ogromni talas sivila
koji je zapravo već poplavio obalu, prešao plažu
sravnio siromašne kolibe i prve kuće
ali ljudi iz nekog neobijašnjivog razloga
i dalje sjede u svojim dnevnim sobama ispred tv ekrana
za rad starog sjajnog vremena koje ima zelenu boju.
Zelene niske kuće sa prizemljima koja su naseljena,
sa zelenim platnenim roletnama iz socijalističkog vremena.
Ljudi dovršavaju posljednje pivo ili prate ishod važne utakmice,
gledaju smrt djece na drugom kraju svijeta
u isto vrijeme proždirući velike sendviče sa sirom
nakon umornog dana na poslu,
ne očekujući da im se išta loše ikada može desiti
iza sigurnog zida.