Dorta Jagić
Dorta Jagić osim poezije piše i objavljuje kratke priče (nagrade časopisa Vijenac i Večernji list), putopise, eseje i dramske tekstove.
Objavila je zbirke pjesama:
Plahta preko glave, (1999.) nagrađena nagradom "Goran za mlade pjesnike",
Thamagochi mi je umro na rukama, (2001.)
Đavo i usidjelica (2003.)
Kvadratura duge (2007.),
Kauč na trgu (2011.),
zbirku priča Kičma (2009.), nagrađenu stipendijom nezavisnih nakladnika Hrvatske i Austrijskog kulturnog foruma,
zbirku priča S tetovažom nisi sam (2011.),
te pseudo-leksikon Mali rječnik biblijskih žena (2013.).
Dobitnica je nagrade "Balkan Grand Prize for Poetry" 2007. na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj, a 2014. osvojila je uglednu nagradu The European Poet of Freedom Literary Price za knjigu pjesama 'Kauč na trgu' u izdanju Hrvatskog društva pisaca, a koju dodjeljuje poljski grad Gdanjsk.
Prevodi poeziju i prozu s engleskog i njemačkog jezika.
Živi u Zagrebu kao slobodna umjetnica.
Objavila je zbirke pjesama:
Plahta preko glave, (1999.) nagrađena nagradom "Goran za mlade pjesnike",
Thamagochi mi je umro na rukama, (2001.)
Đavo i usidjelica (2003.)
Kvadratura duge (2007.),
Kauč na trgu (2011.),
zbirku priča Kičma (2009.), nagrađenu stipendijom nezavisnih nakladnika Hrvatske i Austrijskog kulturnog foruma,
zbirku priča S tetovažom nisi sam (2011.),
te pseudo-leksikon Mali rječnik biblijskih žena (2013.).
Dobitnica je nagrade "Balkan Grand Prize for Poetry" 2007. na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj, a 2014. osvojila je uglednu nagradu The European Poet of Freedom Literary Price za knjigu pjesama 'Kauč na trgu' u izdanju Hrvatskog društva pisaca, a koju dodjeljuje poljski grad Gdanjsk.
Prevodi poeziju i prozu s engleskog i njemačkog jezika.
Živi u Zagrebu kao slobodna umjetnica.
Prvi pravi zaljubljeni filozofi
umorni od ljubavi sjeli bi je napisati.
pripalili bi svijeće da se dobri Bog ne da vidjeti.
da se vide samo dragani i dragane kako padaju u lukovima
sa svjetlosnim repovima kroz sobu.
i ispisivali bi štapovima u prosutom brašnu po podu:
"posvud svijetom miješaju se tijesta od kože.
muška je od brašna, ženska je od vode."
***
Volja za goli dah
ujutro sam ispovraćala
u školjku onaj neprobavljivi dio
tagiove kose.
onda sam je htjela osušiti, počešljati
i elegantno si je rasporediti po glavi.
ali ogledalo u kupaonici posve su zakrili
puževi na samrti.
mazili su se i opraštali baš kao da su
svu su noć slinom iscrtavali
naše siluete,
matematičkom netočnošću
izgovarali svo moje, od rođenja,
potisnuto disanje
***
Pinokijeva njiva
o, kako su
divni položaji noćnog peluda!
i zato se u zoru pretvaraju
u razmješataj klonulih noktiju.
protiv jutarnje glavobolje,
tagio mi povezuje oči i pušta me da tapkam i dodirujem.
pod mojim prstima stan se prazni od suvišnih stvari,
ostao je samo lončić vode na radijatoru
i još nestvrdnut križ za znatiželjne goste.
moram van dok još nije kasno,
na najšire ulice, među svjetinu!
da me ne vide sve te sestre, mame, bake, tetice.
u glavi skidanje-oblačenje, oblačenje-skidanje.
na koncu, umjesto mene
moje se jutro našminkalo i ušlo u lift.
od kako volim tagia
pod čelom mi zapovijedi uzaludno rastu,
kao novčići na pinokijevoj njivi
***
jesenja stabla u sobama
noću na gornjem gradu
u vlažnim spavaćim sobama
iz raspuklog parketa rastu kao baobab
golema porodična stabla
s njihovih teških grana viore
crni pramenovi odrezane kose i
suhi listovi obiteljskog prava
nema nikog budnog
svi negdje pod korjenjem spavaju
dok se u deblima tih divova
kuha nova gradska jesen
i sve bi bilo suho da
iz krošanja po cijelu godinu
ne cure kiše kao stari šampanjac po prašnim tapetama, stvarima,
kiše udaraju kapima u velika zamusana zrcala
na zidu se nakrivljuju okviri s fotografijama
padaju, zabijaju se poput noževa
u tlo i oslobađaju ispijena lica van
s propuhom niz strme ulice
u sjenci na hrpicama lišća trunu
ostavljene
kante i lopatice
čokolada
***
hotelske sobe
ponekad
u nekim nepočišćenim sobama
starog hotela Babilon
nema više ni plastičnih natikača ni jeftinih slika,
naprosto su ishlapile od nedodirivanja,
a noćne su lampe propale bez zvuka kroz tepih u mrak
i eto nigdje nikakav skoreni
ljudski trag na bilo čemu, zavjesama
samo mrtve muhe
i ustajala svjetlost na stropu skupa zuje niski poluton.
dva debela konopca leže na podu
kao pozaspale, trudne zmije
i ne javljaju se
nikome na telefon.
nasred sobe sjedi sam
tzv. jaki čovjek s golemim bicepsima.
slaže pasijans, puši mljevenu ptičju kugu sa aromom višnje.
tvrdi da ima sve blago ovog svijeta
ali nigdje ne stoji da je on bog
ni u osobnoj,
ni u vozačkoj ni u arhivi.
po cijele dane ništa ne radi
samo gricka slova iz vrećice s
instant juhom, umjesto televizora
el ninjŏ mu na prozor nanosi
uvijek nove kamikaze
diše na jednjak, psuje na jetru
iskašljava u strahu
male čavle i spajalice
briše prašinu, stvara prašinu
pjeva malu tužaljku
kada će ući Sobar
kada će me istući Dobar
oplijeniti i
zavezati za stolac
***
zidate ženske sobe
projektirane davno,
još u srednjem vijeku kao utvrde
protiv najezde livadnog cvijeća
i plodne kiše
stare djevojačke sobe imaju po deset zidova samoće više od svih drugih prostorija u kući
sve se to skriva od nas brojnim optičkim varkama
i sedmerim pečatima
samo se s najprometnijih cesta iz oštrih zavoja
jasno može vidjeti
kako se u tim bjeličastim zidovima načetima vlagom i dugim noktima
sitno nešto ukukuljeno miče
dok sjetne stanarke pišu nove
balade o zaklanim ovcama
i bogu kao transcendentalnom biću
i s te niske ceste vidi svatko
da se u devetom zidu kriju
od muških gostiju i
proljetnoga sunca
balzamirane desni i pocrnjeli
virusi mrtvih papa,
usidjelica
***
sobe iz predgrađa
poneke
meke sobe iz naših predgrađa
nikada nisu bile izvan svoje kuće,
nikada u gustoj šumi
nikada nisu pale u more
i smočile se
da bi im se zato raspale papuče, espadrile
i pustile ih na slobodu
zato se meke sobe plaše
uvijek istih razbijanja tanjura,
curenja plina, upale gušterače i kože,
nose sunčane naočale usred noći
dok čitaju vikend ljubavne romane
stalno zalijevaju cvijeće po kući
a ono postaje plastično
i nemirno
kao silnim poljupcima
zlostavljana djeca
***
sobe za razbijanje
ne samo vikendom
marinina soba kasni do ogledala i
na popis stanovništva svim radnim danima,
(kao onaj autobus na 7:32)
jer naprosto kao i marina
ne stigne poprimiti neki drugi oblik,
neko novo betonirano tijelo i nadrasti malu sebe.
nenaspavana,
soba se svaki dan budi od tuge
i gurne glavu u šalicu hladne kave.
nema s kime pričati pa
opet zaspi, dok joj preko parketa
gusarski šepaju ošamućene kornjače
prevrću cipele, bajaju
stenju, proklinju, došaptavaju
zakivaju krevet za marinu
marinu za krevet
preko svega namiču zastore
kažu: marina, zakasni na posao
kad u snu na svadbenom velu
tako spretno letiš u nebo
prema
alkoholnim oblacima
***
škorpionske sobe
osim mirisa naftalina
i atmosfere polarne noći
soba okorjele agorafobičarke
ima karakteristično
lice pijavice i tvrdi crni oklop.
to je hitinska uniforma škorpiona,
u kojoj ujutro poljubi
svoju žrtvu i zatvori vrata kao da ubode repom.
šapne joj «nemoj nigdje ići,
daj ostani doma»
pa skuha gustu kavu od žući,
bez jezika i crijeva mazno tepajući.
znanstvenici ateisti
kladili bi se u svim crkvama
u sto viteških oklopa
i gromova
da bi takva otrovna soba
jedina preživjela hidrogensku bombu
i skitala pustim svijetom
sretna, naseljena
samo žoharima
iz naših umobolnica
***
podstanarske sobe u draškovićevoj
dok dolje
po plavim ulicama
musava djeca pucaju iz zračnica u
vruće zvijezde
i trpaju ih u opečena usta
gore
na petom katu
u svom hladnom mjehuru unajmljena samačka soba
praznovjerno popravlja antenu
da bi mogla dotaknuti kraljicu Oprah i na daljinu ozdraviti.
jer, dear Oprah, reci mi
kako da prestanem prezirati
ovo siromašno podstanarsko tkivo u meni
koje raščupano u staroj piđami
piše beskorisne pjesme
o velikoj ljubavi
u malenim gradovima?
***
soba svjetske putnice
kad se vratim kući s isprljanim koferima
što da radim?
dugo stojim i pitam se na pragu
zašto svi putevi ne vode ni u rim ni u moskvu
već u ovu sobu?
u ovu suhu očevu kocku
u tvrdu kutijicu stalnih dimenzija, smiješno nakaznu u svom stajanju
kao sobni bicikl
ja, velika i zlatna
s tekućim putovnicama u kosi studentica svjetskih aerodroma
svezana uvijek iznova
s četiri sigurnosna pojasa
njenih praznih zidova
još jednom nakon mora
sjesti s poderanom kartom u ovu sobu
otprilike je
kao da se objesim naglavce
obješena o tanku kuku na zidu,
o splet okolnosti,
o slučaj
o zamah leptirovih krila u pekingu
obješena o nečiju želju
da ovdje čekam velike dane
krstitke, svadbe i mature
kao obiteljska
šunka
***
djetinjaste sobe
neke stare sobe iz djetinjstva
s vremenom postanu sve ovisnije
o prašini i pažnji,
musavo infantilne, inatljive. djevojčice-starice.
naprimjer, ako je ovo zbilja moja soba
zašto ne sjaji kao pronto
sama od sebe kao prije
zašto pušta toliko kilograma prašine
dnevno na sve te vrijedne stvari?
kao da potajno ušmrkava
tu sivu vampirsku perut
ili je ubrizgava ravno u vaze, tepihe, mene ne bi li na nešto mučno zaboravila.
ne. ipak ta djevojčica-starica
fini mljeveni ostatak stvari
taloži za svoj umirovljnički «5 o'clock» kakao
koji će sjetno pijuckati
s drugim napuštenim sobama iz kvarta
kad je ostavim zbog nekog
zrelijeg drugog
***
mlake sobe
u mlakim se sobama krije spora opasnost jede se mlaka juha i
pije mlako vino, poslužuje se tijelo
na srebrnim pladnjevima
koža je mlaka toliko da s nje otpadaju
minijaturne obiteljske slike mlaka je i meka kocka dana
i meckava kuglica noći
mlaka je biblija na polici i
mlačan je televizor
cijele se dane po krevetu
valjaju udovi i mrtvi se jastuci cufaju kao ožalošćene trudnice
zapele u nateklom trbuhu sa čedom
zatočenim u maternici već godinama
ludo čedo ne izlazi na igralište,
ostaje zasjelo na nezanjihanoj ljuljačci
usred gladne mame, mlake juhe
u nerastvorenoj zdjelici
svo je mokro i zamješano,
samo su mu oči suhe od sveopće
kupole kože, mlačnog neba
čiji stisak ne ublažuje
ni pjev ptica izvana
ni vječno zeleni
semafor
***
mračna soba časne sestre agate
umjesto da se noću molim nebesima i
letim nad krovovima
kao perce anđela rafaela
muha i ja zapele pod nogom kreveta
čudimo se u gluhom mraku
koliko mrzim ovu nepokretnu sobu.
ona je zaostatak od mog starog vanjskog
tijela i ne znam što ću
s tim okoštalim invalidom. prevelika je i premala kao
odrasla beba koja malo plače malo gleda
kako je hladno mjerkam iz njezine tame odozdo
kao iz želuca mrtve jonine ribe.
nazvala bih nekog na telefon
soba mi prerezuje žice zapovijeda mi da šutim
i legnem na goli pod, sama
na njezine krute kosti koje bole
glupo kao papa pio
zapravo, što hoće
od mene njezina nepokretnost?
zašto te zazidane cigle više
ne polude i poteku van, među ljude?
ako toliko voli stari ptolomejev sustav
zašto u njezinom svemiru
stvari ne rotiraju pijano oko mene centra,
svijetle i trepću
(i žarulje i knjige) kao anđeli planeti