Dragan Marković
Dragan Marković, rođen je u Loznici 08. 08. 1978. godine.
Do sada je objavio osam knjiga poezije:
-Ništa, nešto, sve, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2008.
-Grad na dlanu, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2008.
-Rastrojstvo, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2011.
-Melemi, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2011.
-Deveto koleno, Biblioteka Osečina, 2014.
-Moba – poezija 88 pesnika, Biblioteka Osečina 2014.
-24, Sent, Novi Pazar, 2015.
-Gluvo doba, Akademija Istok, Knjaževac, 2016.
-Galamdžija i gugutka, SKZ, Beograd, 2018.
Živi u Kostajniku, u opštini Krupanj.
NADOMAK SAVRŠENSTVA
Ti si Bog a ja tužni sam klesar,
mekani grumen smrdljivog zlata
u naručje uzmem, ridam i pevam,
žena mi kotrljanka crn adresar
utuvi, i gluv od vrata do vrata
sopstveni podvig, sitničav, ismevam.
A kad se susretnemo Sizife, dušmanine,
tvoj ćemo hrapav kamen, grumičak rudarski,
grudvu dečiju, ovim voskom mirišljavim,
ovim zlatom žeženim, ovim asfaltom vrelim,
ovom balegom savršenom, optočiti,
i čekaćemo da se zatravi visoravan
na koju neće kročiti ni beg ni bog,
ni balegar, žigosan slovnim belegom.
***
HRAST SAMOUBICA I BESMRTNA PTICA
Urašću za noć u kamen, ptico,
a ti iščezni obdanicom.
Još nismo zreli za smeli raskid,
srsi nam mrsi plav, rajski brid.
Ne mari, zar i mi sami nismo
čivije za čije poslednje pismo.
Kome ću kad te ne bude bilo
ispovediti klonulo krilo?
I s kim ću kad mi let zvezde strune
proplesti fine harfine strune?
Ćuti, ja ću ti biti pra-mera
kad nas uspava muzika sfera.
***
NOĆ
O, okasneli sviče, iz pomrčine žižni,
problesni gorko oko od uštapa krupnije,
noćas si sin svom sinu, ja ocu - otac brižni,
noćas smo jedan drugom: ringišpil, špil, krupije...
Sav ti je život stao na jedno crno polje,
vrti se svet - klet planet, šetka kuglić ruleta,
plavkast se podrum penje u potmulo potkrovlje,
tanji se svetla senka u biću poznog leta.
Oči su samrtnika vidrama podmlađene,
šake su samrtniku pergament snom rastanjen,
uši su samrtničke šapatom okađene;
ponoć je otet pogled, gromoplet tlom razdanjen.
Riba iz vira virka, ptica prhti u granju,
sve zrene neumitno, seme razara biljku,
sami smo na rođenju, sami u umiranju,
sunčam ti čelo, oče, inje mre na potiljku.
Noćas u ovoj pesmi sve biva izvodljivo,
sve verovatno i sve dostupno i moguće,
sav kukuruz za mlivo, pšenica za koljivo,
ognjište nezgasivo, a izvor nepomućen.
Sve je izvesno, kažem, oćutim ponor, uzlet,
u ovoj gluvoj pesmi, olovnoj slovnoj kaši,
nevidljiv prst stišava obrt, zvrlj, slik, sjaj, rulet;
zamire leto, oče, oči na plavoj paši.
***
PLEME
U jednom plemenu čije ime ne pamtim,
davno sam čuo tu priču,
postoji običaj da se na mestu nečije pogibije
posadi drvo, precizno predviđeno za tu vrstu smrti.
Jer nije isto kad nekog raspori vepar,
prostreli grom il skopni medovina.
Ako čovek ubije čoveka na mestu ubistva
sade se tri drveta: glog, oskoruša i topola.
Često se desi da se na oskoruši,
čim poodraste, obesi ubica.
Kad neko drvo dovoljno odraste
da može da istrpi plitku ranu,
urezuje se epitaf stradalniku.
Izvali li se ostarelo drvo,
ma kolicnata sen sećanja da je
u rupu novo stabaoce staje.
Niko još nije zaslužio milost da mu
na mestu starog nov dub nikne.
Kome se prvo drvo ne omladi
nipošto drugo saditi se ne sme.
Ko to učini stigne ga prokletstvo
da bez belega prokazan počiva.
A svi se sahranjuju, ako sam dobro priču upamtio,
u jednu istu bezdan-provaliju.
***
AKTEON
Moja rođaka, monahinja, odnegovala lane
koje joj poklonio neki šumotragatelni gost,
sad je već odrasli dvogodac, često se rikom javne,
i već razume šta je kelija, molitva, poj i post.
U grčkom mitu lovac Akteon bi surovo kažnjen
da kad god progovori postane jelen, rastrkošen,
ugledav Artemidu dok se kupala, sav sablažnjen...
Ču lovce, zavapi, posta jelen, psi ga rastrgoše.
Zatvoren u staji, tri sa tri, jelen provodi dane,
obasut majčinskom ljubavlju božije zaručnice,
spašen od iskušenja da trkom ponovo postane
lovac, nagotom vile, nagnan kroz iglene ušice.
***
IZDAJNICI
Ciljajte u sred srca kad zapovedim: Paljba!
komandovaću danas sam sopstveno smaknuće,
ja sam ratnik, bog smrti, moj glas je crna sablja,
blesak, fijuk, strah, srdžba, mrkli mrak pred svanuće.
U Luksemburškom parku, osamsto petnaeste
postrojen vod streljački, muk dvanaest pušaka,
maršal Mišel Nej, ratnik, rumen ko prsak kreste
petla čiji kukurik sumračje zori šapka.
Ne bojte se sinovci, mnome vam savest čista,
ni zamisliti nisam mogao smrti lepše,
vršak mog koplja poput tek prolistalog kista
u nebu ognjevitom barjak slobode kleše.
Nišane golobradi strelci smrknutih čela,
čekaju glas onoga čije je srce ruža,
koja beskrajno žudi roj podivljalih pčela,
da zuknu: Herojeva smrt od života duža.
Prošavši strahovitu pogibelj ruske zime,
neka se mukla jeza u meni nastanila,
gladan sam mladog žara, žedan ključale plime,
nezaceliva rano na časak zamladila.
Pali! prasnuše puške, maršal ničice pade,
egzekutori klekli, pogeli glave, puške
bačene dime... ,,Jedan me od vas, zar, izdade,
kuršum u zid, viš glave...", šapnu maršal izduške.
Ti jurišnu u poraz izdavši svog vladara,
ja izdah nemajući srca da Srce ciljam,
neka sam proklet ako taj zid ne zadamara,
da jednog od nas kune, a drugog blagosilja.