Dragan Radovančević
Dragan Radovančević je rođen 1979. godine u Sremskoj Mitrovici. Studirao je psihologiju u Beogradu. Godine 2006. objavio je knjigu Klatno se boji letenja na konkursu za nagradu Mladi Dis (Disovo proleće 2006, Čačak). Knjiga je 2007. godine nagrađena i Brankovom nagradom Društva književnika Vojvodine. Od 1996. godine sarađuje sa književnom periodikom u zemlji i inostranstvu (među kojima su i The Wolf Poetry Magazine iz Londona i Buchkultur iz Beča), kao i sa dnevnim listovima u Beogradu. Godine 2009. boravi u Beču kao dobitnik prestižne austrijske stipendijeMilo Dor za književnike iz šesnaest zemalja centralne i jugoistočne Evrope.
Ženske novine
Neko to piše
uz misao
da se žene saživljavaju sa ženama,
po saučestvovanju u polu, ako ni u čemu drugome.
Neko to piše
i stavlja šljašteće slike
na korice.
Upravo je donela olakšanje jednoj porodici.
„Nema se vremena danas“, kaže,
„da se žena posveti kući.“
Istresla, oribala, očetkala.
Odmrzla, zamrzla, prosula.
Posmatram je dok čita to što neko piše.
Zapalila je cigaretu na autobuskoj stanici.
„Ali ne, gospođo!“, u iskušenju sam da vrisnem,
„to nije način da sačuvate dobar ten“.
Statisitka je na strani ove nimfe:
upola manje kilograma od Vas,
tuce zuba više,
a kosu pere čak tri puta češće
(o godinama nas pristojnost obuzdava).
Istina, i ona govori o anoreksiji.
I da je starije dete ne voli, a da joj je mlađi
za rođendan poklonio ponija kog nije umeo
ni da prepozna na ergeli.
Gledam je, ni usnu da zagrize
dok iščitava te ljudske patnje.
I sa svakim novim brojem
pristiže i O! takva nepredvidljiva patnja.
To bi bila i ona, misli,
samo da je neko podučio stilu i bontonu,
da je imala bogatije roditelje,
da se nije udala prerano.
Da nije bilo operacije!
Uostalom, ja to gledam spreda
i ne vidim na kojoj je ona stranici.
Možda uopšte ne čita ovo sa naslovne?
Možda rešava sudoku u sebi?
Možda ja, u svojoj ludoj želji
da njen život liči na onaj svetlucavi
sebi zadajem besmislene patnje?
Možda je ona otelovljenje nosce te ipsum
i nema nikakvih nedoumica, ni briga
u vezi sa onim što čita?
***
Sreća
Beč, 2009.
„I jedna važna napomena:
noću, posle deset otprilike, primetićete
da ispred stana stoji pogrbljeni čovek bez jednog oka.
Ne, ne plašite se. To je gospodin Tađu.
Samo Tađu, prezime mu u zgradi ne znamo.
Poslednji ko ga je znao, odavno je umro.
Nikoga nema.
Živi u potkrovlju, pa mu je zgodno
da ovde, na drugom spratu, napravi pauzu.
Kad nema lifta.
Ponekad stoji tu satima.
Priča se da od II sv. rata nije želeo da prozbori nemački,
ne znam da li je to istina, kad sam ja poodrasla,
već se povukao u svoju rupu.
Kaže mi baka, 46-te, kad su se taman svi pomirili i namirili,
on, za koga se verovalo da je odavno u oblacima,
ni od kuda se pojavio, samo uz papir da je iz Dahaua.
Sudilo se i sporilo.
Prvo su mu odricali identitet, jer je polagao pravo na naše stanove,
a nije ni ličio na sebe. Gde to ima? Još bez papira!
Kad je to opovrgao, zamalo nije u gradskom parlamentu
samo zbog našeg slučaja izglasan zakon koji bi nas zaštitio.
Da, bio je Poljak i homoseksualac.
A i sad je Poljak.
Možete li da verujete?
U doba Trećeg rajha imao je 17 godina, pa ne znam
da li se već deklarisao, mislim spram seksualnosti,
ali je pravo čudo, prava sreća da je preživeo Holokaust.
I tako su ga smestili u potkrovlje.
Priča se da je fotofobičan i da zato ide u šetnju samo noću.
Ko bi ga znao...
Tek da znate, da se ne sekirate što ćutke stoji pred vašim vratima.
Samo glasno udiše.
Eto, prava je sreća da je preživeo taj Holokaust!“
„Ne sekirajte se, gospođo.“, kratko odgovori,
„Sve je jasno.
I meni je drago zbog Holokausta.“
***
Deformisana mimika
Kroz paranje gramofonske ploče,
Horovic se, znalački mršteći, trudi
da razazna pesmu.
Koncept u čoveku ima svoj kancer
i slepilo i desnu ruku.
I taj pokret u meni
ostaviće trag koji ću pratiti
kad već zaboravim ono
što ga je ostavilo.
Prevazišavši sebe
nakratko sam odložio zamku.
Jer ja se obraćam
gutljajima razuma,
u kojima strepe mogućnosti
i samo pomno praćenje genealogije
dovešće do (kakvog-takvog) trajanja.
Da se divimo radijaciji
i tražimo odušak u kazni
– naučili smo.
Skelete posmatramo kao
skicu budućeg bića
– i to beše lekcija razuma.
Izdah je komarac hiličar
što našom krvlju crpi
nagoveštaj.
Proživljeni svet još nije sačuvan
(ni u telu, ni u svesti),
jer organ strepnje stari
i pothranjuje njegov odlazak.
A spaljeni pokloni, čiji pepeo,
gradeći novu realnost,
štiti njih same,
iznova nanosi/e bol (nostalgiju?).
Svakog crva iščekuje njegovo lice.
***
Dopellgänger
Cenestopatija umnožava ličnost,
namesto dodira, ukida spokojnu usamljenost.
Podudarni oblici
orgazma i agorafobije:
„On bi mogao da se zagleda u vrh kašičice
i od toga da izgubi razum“.
„Save as“ sloboda ukinuta
simboličkim dugom telesnosti.
Hermetičnost autistična samoj sebi.
„Ja sada umirem“, reče on,
„Da li je to srećna okolnost?
Svakako otvara vrata mnoštvu spekulacija.“
Beše lako prevazići
manifestne vidove ekspresivnosti?
U iščekivanom času, naravno.
Umnožava ličnost
i drži delove u njihovim
realnim i idealnim relacijama.
A s čim da se uporedi aritmetika
kao latentno svojstvo tela?
„Ja umirem“, reče,
„Da li to umnožava ličnost,
ili je moja svest epifenomen?
Zašto mi se čini
da živim dva života:
jedan poricani i drugi – nemogući?“
Odvezaše mu kravatu,
poraz njegove putenosti,
osećaj samostalnosti i prostote,
preuzeše kontrolu nad njegovom ličnošću.
***
Izvinite zbog buke, danas moram da budem streljan
Ima kapu, oko nje uredan žuti krug, nalik na oreol.
Centar mu je u hipofizi, a njegov poluprečnik
disciplinovano opisuje luk od uva do uva.
Niko se nije bavio ovom geometrijom
dok nije postalo neizbežno.
Kapa se ledi, a graške znoja prilepljuju je za skalp.
Na mesto usta, postavljeno je uho,
na potiljku sija mala rupa, iskopana za znatiželjne,
tako da čujem
njegove otkucaje,
od mozga do srca i nazad.
Nije strašan pucanj, strašne su uši koje ga čuju,
ni smrt nije strašna,
strašna je misao o znatiželjnim životinjama na potiljku.
On se ceri, jer je smešan način na koji je došao
do ovog pogubljenja (ako se to može zvati pogubljenjem),
jer život ide dalje: nakon tragičnog čina,
smotaće ostatke nesvarene metkom
i otšetati do narodne kuhinje,
gde će mu ljupka, podebela žena
izvidati rane vrelom supom od oraha
i zajedno će se siti narugati neupelom pokušaju.
„Ostavite me da budem skitnica,
da se prevrćem u mestu, s ranama od betona.
Preneću vam svaku bolest
ako pokušate da mi pomognete,
zapaliću svaki šator kojim me pokrijete.
Daleko od mora i njegovih pretnji,
kad se digne gorostasni talas,
predaću mu svoje telo
da me odnese uz šum daleko,
dalje od svakog strašnog suda
pred kojim ste se nadali da ću da se nađem.“