Elvedin Nezirović
Elvedin Nezirović je rođen 1976. godine. 1999. diplomirao je na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru, BiH.
2002. godine objavio je prvu zbirku poezije pod nazivom Bezdan. Svoje pjesme i književne tekstove objavljivao u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države, od zagrebačkog Knjigomata do beogradskogBalkanskog književnog glasnika i zrenjaninske Ulaznice, mostarskogMosta i Motrišta, pa sve do Sarajevskih sveski.
Dobitnik je 3. nagrade na međunarodnom poetskom konkursu "Ulaznica" u Zrenjaninu 2008. godine i jedan je od tri laureata nagrade „Zija Dizdarević“ za najbolju priču/pripovijetku u 2009. godini.
Objavio knjigu „Zvijer iz hotelske sobe“ (Liber, 2009.)
2002. godine objavio je prvu zbirku poezije pod nazivom Bezdan. Svoje pjesme i književne tekstove objavljivao u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države, od zagrebačkog Knjigomata do beogradskogBalkanskog književnog glasnika i zrenjaninske Ulaznice, mostarskogMosta i Motrišta, pa sve do Sarajevskih sveski.
Dobitnik je 3. nagrade na međunarodnom poetskom konkursu "Ulaznica" u Zrenjaninu 2008. godine i jedan je od tri laureata nagrade „Zija Dizdarević“ za najbolju priču/pripovijetku u 2009. godini.
Objavio knjigu „Zvijer iz hotelske sobe“ (Liber, 2009.)
USUD
Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Već Tri Hiljade Devet
Stotina Šezdeset i Četvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj,
crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
što se potajno od mene zgraža – moje žene, Vasvije.
Mina mi posječe noge i iskasapi tijelo
pa sam ćorav u jedno oko i, k tome još, nijem.
Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je
zgasla moja žeđ za ljudima. Staro pero sa sedefnim
poklopcem, jedina je moja veza sa ostalim svijetom.
Njime govorim i razlučujem se od mrtve tišine stvari
i zidova. Njime bivam ono što mi je od Boga
uskraćeno da budem – insan. Ime mi je Ragib,
onaj na čijem je prozoru jutros uveho cvijet.
Oko još jednom imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato
da patim a zabranjeno da plačem.
Jes, zovem se Ragib i o meni ste čuli ako ste nekad prošli
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono što mi
kroz usta ne more izać. Ne idem nigdje i ne pokazujem se
nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne dotiču drugi.
Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo –
ne bojim se zaspati već se bojim probuditi. I tako
vazda – jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!
Zovem se Ragib. Onaj kojeg je jučer prevarila žena.
U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli
rogovi. Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud veći.
Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku
kleše riječi. Riječi od kamena.
***
Džennet
One noći kada su mi rekli da je poginuo, mislila sam: poludiću.
Čupala sam kose, razmišljala da se bacim sa prozora,
da izletim pred snajper, jer šta će meni bolan život
bez mog Ahme, mislila sam.
Otkako je preselio, alarahmetelejle, shvatila sam da od
praznog kreveta nema tužnijega mjesta na svijetu.
A moj krevet još miriše na njega,
kao da je tu, skutren u te male, beznačajne
stvari iz kojih me gleda: u drveni čibuk, u četku za brijanje, u sat
koji je dobio od Hepoka za dvadeset godina radnog staža.
Katkad se uhvatim kako pričam sa svim tim stvarima
što mjere vrijeme otkad ga nema.
Otkako je preselio, nikuda ne idem. Ulica je puna vojnika
a ja u svakom tražim svoga Ahmu. Kada ugledam nekog
ko mu je nalik, stegne me u prsima, pa se rasplačem
nasred čaršije. Onda ga začujem, negdje u sebi,
kako srdito grmi: ne valja to moja Bibo, šta će reć svijet,
ako ti je do plakanja – doma! Pa tamo plači do mile volje.
Preselio je, evo treća godina, a ja mu stalno čujem glas.
Čujem ga na vratima, kako zastane i nakašlje se,
pa onda opet nestane u tišini stubišta.
Čujem ga noću kako, kroz pljusak poljubaca
kojima me obasipa, govori:
nisu me ubili Bibo,
ta znaš, bona, da ja ni u džennet ne bi pošo bez tebe.
***
Sunce Nijagarinih vodopada
Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.
Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:
poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.
Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.
Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.
Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.
***
PISMA
voljela je njegova pisma
samo ruku koja ih je pisala
voljela je više
ta pisma
lijepa kao on
kao ona davna majska noć
žuta od kiše i
krvi...
ljubav je bolest
a nijedna bolest ne traje kratko
bolovala je
s drugim
s tuđim
***
POKOJNIK
Nije se patio. Umro je onako kako već umiru
ljudi koji se zasite života: spokojno i mirno,
ko da umire od meraka a ne od bolesti.
Nekad pomislim kako bi i sad bio živ samo da je htio...
A nije, znam ja njega, bilo mu dosta i života i ovoga svijeta,
pa navego... Pametan: umro!
On je svoju brigu pregrmio.
***
1993.
Mostar je slika svijeta
nakon atomskog rata:
grad se otima bilo kakvoj formi.
Iz svega je iščezla suština:
samo gomila zidina koje se ne
uspijevaju preobraziti u oblik.
Zgrade se, u svome užasu,
naslanjaju jedna na drugu:
isprazno zvuči saznanje
da su rat počeli oni
koji nikada nisu imali dom.
***
ZVIJER IZ HOTELSKE SOBE
Stojim na balkonu sobe motela Gala, na ulazu u Travnik, čija me
geometrija savršeno precizno podsjeća na ratno sklonište.
(Gledajući raspolućene trokatnice, dolazim do zaključka kako
simetrija bosanskih gradova postoji i kao univerzalna vizija zla.)
Primjećujem kako mi je život u skloništu odredio mjeru udobnosti
pa tako
hotelske sobe danas doživljavam kao prirodni nastavak ratne tjeskobe.
Stoga se pokušavam kretati ne dotičući stvari oko sebe,
uvjeren da u svakoj spava
zvijer
koja načas može oživjeti onaj strah koji refleksno poništava
svijest o svemu osim o golom životu:
taj strah
najupečatljivija je unutarnja
slika rata koju
nosim.
***
SUNCE NIJAGARINIH VODOPADA
Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.
Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:
poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.
Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.
Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.
Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.
***
LAMPA
Na dovratku gori kandilo i jezichak se crnog dima otache
u bjelinu zidova. Na natkasni, pored ocheve slike, u oreolu
mutne svjetlosti, vene lampa.
To je sasvim obichna, sobna lampa sa abazhurom od
crvenog sukna na kojem su utkani cvjetni motivi i ukrasnim
postoljem od niklovanog chelika, u kojem je, na maloj
posrebrenoj plochi, izgravirana posveta:
Fadili K. za desetogodishnjicu uspjeshnog rada,
radne kolege i prijatelji iz SOUR-a Zlatka Vukovic'
14.2.1988. god.
Pod lampom, ovijena sjenkom, sjedi majka i, krijuc'i
pogled, upija njenu mrtvu svjetlost.
Kad plache, majka nerado pokazuje ochi.
Propinjem se ne bih li prstom razbio suzu u koritu
njene bore. Dijete sam i raduje me njen ljepljivi otisak na prstima.
Drhtimo, dok kroz mrak fijuchu granate i zatrpavaju
grad svojim smrtonosnim bljescima.
Srastamo jedno uz drugo, uranjajuc'i u noc' kao u
hladni, bezimeni grob.
***
GUERNICA (BILI SMO DJECA)
bili smo djeca
vojnici koji su jurišali na ženska srca
zdušnije nego na neprijateljske bunkere
voljeti!
o, zaboga, zbog ljubavi je vrijedilo izgubiti rat...
mi smo povijest učili
vodeći tuđe ratove
u rovovima tmastim
obuzdavali smo mladost koju
nikada nismo uspjeli odživjeti ....
naši snovi su pokošeni na nekoj oranici
naši snovi su pucali
poput dječijih lubanja pod vojničkim čizmama
naši snovi su, poput ptica, rastjerani rafalima
i sada postoje negdje
kao sveukupno ništa
bili smo samo djeca
umjesto u zagrljaje očeva
jurišali smo u iskopane grobove
u ovu pjesmu
iz koje su trebale iznići ruže
u kojoj su se trebale naći gole krasotice
a ne motivi s Guernice
bili smo djeca
sada smo duhovi
sada smo Smrt