Ivana Simić-Bodrožić
Ivana Simić Bodrožić (r. Bodrožić) (Vukovar, 1982.) je hrvatska književnica. Apsolventica je filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše za časopis Poezija - časopis pjesničke prakse. Pjesme je objavila u časopisu Quorum, Vijencu, na radijskoj emisiji Poezija na glas i drugdje. Pjesme su joj ušle u antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa Miroslava Mićanovića. Prava za objavljivanje romana Hotel Zagorje (Profil, Zagreb, 2010) otkupio je ugledni njemački izdavač i prema njegovu se predlošku radi scenarij za film.
Objavila:
Prvi korak u tamu, zbirka poezije, 2005.
Hotel Zagorje, poluautobiografski roman, 2010.
Pričaj mi o tome , kratka priča (izašla u Jutarnjem listu).
Nagrade:
2005. Goran za mlade pjesnike (za rukopis Prvi korak u tamu);
2005. Kvirin, za najbolju pjesničku knjigu autora do 35 godina, (za zbirku pjesama Prvi korak u tamu);
2010. Kiklop za prozno djelo godine.
2010. objavljuje svoj prvi poluautobiografski roman "Hotel Zagorje" za koji je dobila nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo godine.
Piše za časopis Poezija - časopis pjesničke prakse. Pjesme je objavila u časopisu Quorum, Vijencu, na radijskoj emisiji Poezija na glas i drugdje. Pjesme su joj ušle u antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa Miroslava Mićanovića. Prava za objavljivanje romana Hotel Zagorje (Profil, Zagreb, 2010) otkupio je ugledni njemački izdavač i prema njegovu se predlošku radi scenarij za film.
Objavila:
Prvi korak u tamu, zbirka poezije, 2005.
Hotel Zagorje, poluautobiografski roman, 2010.
Pričaj mi o tome , kratka priča (izašla u Jutarnjem listu).
Nagrade:
2005. Goran za mlade pjesnike (za rukopis Prvi korak u tamu);
2005. Kvirin, za najbolju pjesničku knjigu autora do 35 godina, (za zbirku pjesama Prvi korak u tamu);
2010. Kiklop za prozno djelo godine.
2010. objavljuje svoj prvi poluautobiografski roman "Hotel Zagorje" za koji je dobila nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo godine.
***
Obavezno bi trebalo psa povesti u šetnju.
Obavezno bismo trebali ostati u kontaktu.
Obavezno bih trebala prema njemu uvijek
biti iskrena, ljubazna i dobronamjerna.
Prije svega, obavezno bi trebalo zaboraviti ono vrijeme
kada smo nakon svake kave okretali šalice
i kada smo iz Arene naručili svakome
po jedan lančić s privjeskom čarobne djeteline
s četiri lista (pisalo je pozlaćene, a poslije
se ispostavilo da se guli).
Jednoj ženi je ozdravilo sina,
stariji, dobrostojeći muškarac pronašao je
prekrasnu mladu ženu, bilo je to doba očaja.
Sve je daleko iza nas, stiže nova kupaonica.
Važno je da ostanemo bliski i privrženi.
Da nam se to više nikada ne dogodi.
Zanemarit ću onaj neznatni osjećaj pretvaranja.
Bivanja tvojom, makar nisam.
Bivanja sretnom, makar u to ne vjerujem.
Život je napokon dobar i više nikada
nećemo morati naručiti ništa čarobno.
Uostalom, to je bilo tako davno,
danas više niti ne znam, nisam u toku,
u kojim oblicima dolazi pomoć.
***
Soba 325
Prevodioci zadržavaju pravo
ne prevođenja termina.
Svijet se događa oko mene.
Ja živim u hotelu
i svaki dan kada idem u školu
na recepciji ostavljam ključ
u maloj kućici 325,
malo manjoj od sobe u kojoj živimo
mama, brat i ja,
televizor koji će nam
možda jednom
reći gdje mi je tata.
Do tada sve po tri;
kreveta, šalice, žlice,
Otac, Sin i Duh Sveti,
i kukavički kupujemo
svega po tri
kao da na njega više
ne računamo.
I jastučić za sjedenje
napravljen je od krzna
iz njegove jakne koju je
tetka spasila iz Vukovara,
što je uglavnom sve,
moju mamu nitko,
nitko
neće spasiti,
ona će godinama u malom WC-u
sobe 325
pisati pisma mom tati
koji je NESTAO.
To je službeni termin.
***
* * *
Bio sam oko deset tisuća puta mrtav
sa svim bolima koje donosi smrt.
Riječi “ukazanje”, “čudesa”, “poruke”
imaju ovdje značenje posve
ljudskog svjedočenja.
Ne želim preteći sud Crkve
kojoj se ovdje potpuno podvrgavam.
Zapisao je autor na koricama knjige
koju je čitala žena pored mene.
Još se spominjao i papa Urban VIII.
Ja sam sjedila pored nje i čitala pjesmu
Ch. Bukowskog
o njegovom prvom posjetu javnoj kući.
Uglavnom su se spominjale kurve
i neki njegovi prijatelji.
U to sam vrijeme počela objavljivati poeziju
i htjela sam napisati nešto o životu.
***
* * *
(20. 11. svake godine, Vukovar)
Posebno mi je lijepo zamišljati
kako Dunavom plove vijenci cvijeća...
To se ponekad može vidjeti i na televiziji.
Ono što se nikada ne vidi jest
kako ljudi bacaju to cvijeće;
s obale, ili se dovezu do sredine rijeke čamcima,
i da li su oni drveni ili motorni.
Za sve one koji su život izgubili u Dunavu.
To ne zamišljam kako, ali se svejedno pitam...
***
* * *
Što se dogodilo sa ženama iz mog života?
Znam da mi više nitko ne čuva leđa.
Mjesec se iz tridesetog pokušaja stanjio u struku,
polako ostajem sama.
Kada ih posjetim
najviše me rastuže pogledi prekriveni mrenom,
stolnjaci prekriveni mrljama.
Zauzimam njihovo mjesto, trebat će se boriti i uzeti pojačanje.
Punim mjesto u postelji.
Popravi mi kapuljaču, tebi se to čini malo,
ali i to malo ne možeš baš svakome reći.
Popravi i otvaram ti vrata svoje intimnosti.
Ostajem u kutu sobe, mirno ću sjediti i čekati da sve prođe.
Kao u djetinjstvu polizati žljebove napolitanki,
a ostalo sakriti u salvetu.
Okrećem se za svakim svjetlom, ovladavam potrebnim vještinama,
slušam kako trava ratuje pod zemljom,
prolijeva sokove.
Suzdržavam se od života, nekad te tako ne volim.
Na primjer, na primjer,
kada bjesni oluja, zrak vrišti u sobu lupom prozora,
a ja zamišljam da me nađu utopljenu i plačem, plačem,
a ti samo zatvoriš prozor i misliš da si bog.
Okrećem se za svakim svjetlom.
Mogu li više strepiti nad životom?
***
France, je t’aime
U Francuskoj žive Francuzi.
Netko od tih Francuza uslikao je most
uslikao je crkvu s dva tornja, konja,
i još neke zgrade.
Orléans je ove godine presiv za tvoj ukus.
Nisi spavao,
i pišeš gluposti,
valjda će me razglednica stići prije mora.
Toliko ti toga imam za reći.
Razglednica me nije stigla prije mora.
Željela bih da sam Francuskinja,
ili barem s putovnicom u Orléansu,
ovako sam samo Ivana.
Možda je i to nešto,
jedna ga je spasila.
S obale, ili su ih dovezli do sredine rijeke?