Marko Tomaš
Marko Tomaš, (Ljubljana, 1978.) osnovnu školu je pohađao u Mostaru i Kljajićevu. Gimnaziju završio u Somboru. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral Tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Novinar je portala zurnal.info. Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevedene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Živio je, studirao i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.
Dobitnik je nagrade Super Cyber Story za kratku priču (2004. godina) te nagrade „Farah Tahirbegović“ za angažman u kulturi Bosne i Hercegovine (2015. godine).
Bibliografija:
-L’ Amore Al primo Binocolo, s Nedimom Ćišićem, Mehmedom Begićem i Veselinom Gatalom, L’ Obliquo, Brescia, 2000.
-Tri puta tridest i tri jednako, s Nedimom Ćišićem i Mehmedom Begićem, Alternativni institut, Mostar, 2000.
-S rukama pod glavom, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2002.
-Mama, ja sam uspješan, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2004.
-Život je šala, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2005.
-Marko Tomaš i druge pjesme, naklada ZORO, Sarajevo/Zagreb, 2007.
-Zbogom, fašisti, buybook, Sarajevo, 2009.
-Ponoćni razgovori, s Mehmedom Begićem, Vijeće mladih Grada Mostara, 2012.
-Bulevar narodne revolucije, Algoritam, Zagreb, 2013.
-Varanje smrti - izabrane pjesme, LOM, Beograd, 2014.
-Ivica Osim - Utakmice života, biografija, Vrijeme, Zenica, 2014.
-Odrastanje melanholije – kolekcija pjesama i priča, Kontrast, Beograd, 2014.
-Crni molitvenik, LOM, Beograd/Algoritam, Zagreb, 2015.
GETTO
Tu je, još uvijek, loša strana rijeke.
Tu sam odrasla.
Odgojili su me baka i djed.
Cijelo sam djetinjstvo slušala stravične priče.
To me naučilo poštovanju.
Te priče i jeza, koju bih znala osjetiti prolazeći ulicom.
Ponekad bih čula daleke odjeke
uzaludne očajničke borbe,
osjetila vonj,
koji bacači plamena ostavljaju za sobom.
Tek bi me miris nakvasalog tijesta
u kuhinji moje bake
vratio u stvarnost,
koja je svaki put bivala sve više žuta
nalik srednjoeuropskom nebu.
Zapravo, ono što je istinski užasno,
jesu mladi izraelski hodočasnici.
Pijani i razulareni na mjestu tolike tuge.
Tuge, koje se ja ne mogu osloboditi cijeli život.
Moje drugarice, stjuardese, redom tvrde
da je najgora linija na kojoj možeš raditi
ona koja leti iz Tel Aviva za Varšavu.
Ne čuje se kadiš, tek podrigivanje i pijane psovke.
Oh, uvijek me plašila
izraelska omladina u Zamenhofovoj ulici.
Kada god bi otišli,
ostavljajući za sobom smrad alkohola,
gomile papira i opušaka,
ja bih opet, kao u djetinjstvu,
začula daleke odjeke
uzaludne očajničke borbe.
***
MAZLUM
kad si sam
i ne znaš što da radiš
ti otvaraš
otvaraš frižider
ni sam ne znaš
zašto gledaš hranu
***
TIŠINA
Kad god odem na rijeku
sjetim se Virginije Wolf
i kako je ušetala u vodu
kao u predsoblje čežnje.
Volim teoriju po kojoj
nijedna rijeka nema ušće
i da su sve rijeke
zapravo jedna ista rijeka
i da su jedno s morima.
Kopno je prostor
skrivenih rijeka i mora.
Mi plutamo
nad hodnicima punim vode.
Volim zvuk, koji stvara kamen
kad dotakne vodu
i mali procjep, koji se,
samo na trenutak,
stvori na njenoj površini
i koji mi omogućava da zavirim
u drevnu tajnu tišine
koju, poput prstiju kipara,
oblikuje sva ta neprekidna voda.
***
VIKEND NA MJESECU
Hoće mi netko, molim vas, reći
u kojem je smjeru pustinja.
Mlijeko se suši.
Sve je pijesak.
Vojnik, jablan, samoubojice.
Pas je izgrizao ružu staru 30 godina.
Očekuju da ga vežem na bašti,
razapnem, kaznim.
Poštujem uspravnu samoću svoje žene.
Francuska, Francuska,
miris travnja,
Provance,
brijegovi ispod zelene,
tvoj kruh je bajka
i tvoja udomiteljska ozbiljnost.
Zbogom, zbogom, sitni prljavi fašisti
spremni prodati čast
za dva piva i cigaretu,
za minut dužu noć.
Vi ne volite vaše žene i svoj život.
Vi ste obične pičkice
(oprosti, pičko, ti najdivnije utočište).
E sad, da se vratim na katedralu.
Nitko ne očekuje snijeg.
Brda su kao sudbina, neizvjesna.
Pročitao sam nešto o Majci Terezi.
Behar je raspršen. Jesam li stvarno lud?
***
TRG SLOBODE
Volim sklopiti kišobran
baš kada krene najveći pljusak,
zastati, sklopiti oči, pustiti kosu
da se slijepi uz lice.
Nebo koje nosi kišu je žuto.
Ljudi žure kroz lokve pognutog pogleda,
njihov život je negdje drugdje,
tamo kamo idu čeka ih netko, negdje,
tamo kamo idu, u tko zna koju ulicu,
iza kakvih vrata, u kakvom stanu,
između zidova okrečenih proteklog ljeta.
Junak je odliven u broncu,
Che Guevara osamnaestog stoljeća,
Sva prošlost ove zemlje, ovog grada, ljudi,
postavljena iznad njihovih glava
tamo kamo rijetko skreću pogled.
Moja sloboda da sklopim kišobran
nikad nikog neće uznemiriti.
Moj je izbor da dijelim sudbinu
kakva god bila
s kim god želim
pod ma kakvim pljuskom.
Za koga se borio Kosciuszko
da ovako nezaštićeno kisne
na Trgu Slobode?
***
MAJKA
Tri sam djeteta ubila
i još dva su mi se u stomaku
pretvorila u ranu.
Ispod kaputa mog brata
zakucalo je srce
nekog drugog muškarca.
Tamo zavlačim prste
kad mi je hladno.
Meko je i toplo ispod rebara.
Majka sam njih petero
tužnija od vlastite djece
koju nikad nisam milovala.
A muškarac kojeg sam rodila
vlažnim ručnikom
pere moja bedra
i našu djecu
od krvi.
Šesto je dijete jedino
tužnije od majke.
Noćas smo zajedno plakali.
Svi moramo živjeti
u sobama
u kojima je netko umirao.
***
POLITIČKI ISKAZ
Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?
Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?
Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?
Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život
od reklama nad ulazom u novi tržni centar?
Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?
U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?
Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.
Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.
Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.
***
AGATIN PRVI PRELJUB
Prvi put muža sam prevarila u snu.
Nečiji dugački prsti zatezali su moju kožu.
Ujutro, skoro sam pobjegla iz kreveta,
proganjao me stid, iako sam znala
da nikom ništa ne moram reći.
Nisam poznavala čovjeka
s kojim sam pala u preljub.
U snu nije ni imao lice,
samo te dugačke, meke prste
i tijelo poput medvjeda,
tijelo, koje me mrvilo u užitak.
Tog dana, ulicom sam hodala zaneseno,
vjetar mi je pripijao haljinu uz bedra,
kaput je lebdio kao sjenka za mojim koracima,
zagledala sam ruke nepoznatih muškaraca,
baš blesavo.
Pogled mi se mutio kao da gledam kroz paru,
koja izbija iz šalice vrelog čaja.
Moj nepoznati ljubavnik.
Cijeli sam ga dan tražila.
Zamisli sav taj filmski klišej
i mene, naslonjenu na klavir u Piotrkowskoj ulici
kako poput neke ludače
zagledam brončane prste Artura Rubinsteina.