Olja Savičević Ivančević
Rođena 1974. u Splitu. Pjesnikinja i spisateljica, uvrštena u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Knjige su joj prevedene na desetak svjetskih jezika te objavljene u Europi i SAD-u.
Pisala je kolumne u novinama i na portalima, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i(li) adaptacija (predstave Baba Jaga je snijela jaje, Ružno pače, Adio kauboju, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, Moj prijatelj Mačkodlak, Legenda o Beskrajnom moru, Som na cilome svitu, Šporki Špiro i Neposlušna Tonka, Bolje biti bogat i sretan…), a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi (Balavica, Sedam neodgovorenih poziva, Trešnje). Prema priči „Pederi“ iz zbirke Nasmijati psa objavljena je grafička novela Ljeto (Žeželj/Paljan). Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica.
Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić 2013. godine. Istu nagradu dobila je i za dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak (2014) i Som na cilome svitu (2015). Roman Pjevač u noći dobio je nagradu Libar za vajk Pulskog sajma knjige (2016). Za svoj književni rad 2018. dobila je regionalnu nagradu festivala Druga prikazna iz Skopja.
Objavila: Bit će strašno kada ja porastem (pjesme, 1988); Vječna djeca (pjesme, 1993); Žensko pismo (pjesme, 1999); Puzzlerojc (pjesme, 2006); Nasmijati psa (priče, 2006); Kućna pravila (pjesme, 2007); Adio kauboju (roman, 2010); Mamasafari (i ostale stvari) (pjesme, 2012), Pjevač u noći (roman, 2016) i Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (slikovnica, u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2017).
Pisala je kolumne u novinama i na portalima, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i(li) adaptacija (predstave Baba Jaga je snijela jaje, Ružno pače, Adio kauboju, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, Moj prijatelj Mačkodlak, Legenda o Beskrajnom moru, Som na cilome svitu, Šporki Špiro i Neposlušna Tonka, Bolje biti bogat i sretan…), a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi (Balavica, Sedam neodgovorenih poziva, Trešnje). Prema priči „Pederi“ iz zbirke Nasmijati psa objavljena je grafička novela Ljeto (Žeželj/Paljan). Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica.
Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić 2013. godine. Istu nagradu dobila je i za dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak (2014) i Som na cilome svitu (2015). Roman Pjevač u noći dobio je nagradu Libar za vajk Pulskog sajma knjige (2016). Za svoj književni rad 2018. dobila je regionalnu nagradu festivala Druga prikazna iz Skopja.
Objavila: Bit će strašno kada ja porastem (pjesme, 1988); Vječna djeca (pjesme, 1993); Žensko pismo (pjesme, 1999); Puzzlerojc (pjesme, 2006); Nasmijati psa (priče, 2006); Kućna pravila (pjesme, 2007); Adio kauboju (roman, 2010); Mamasafari (i ostale stvari) (pjesme, 2012), Pjevač u noći (roman, 2016) i Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (slikovnica, u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2017).
DVOJE
T. mi pokazuje jedan grafit na zidu zgrade, priča da je prije nekog vremena netko po cijelom
gradu ispisao: Preklinjem te, ne vraćaj se.
To je strast, kaže T.
Kako znaš da nije poruka treneru nogometnog kluba? Ili političaru?
Pitam.
Misliš?! Ma nije, ne vjerujem. Ali palo mi je napamet da su to možda napisali Orhanu
Pamuku kad je bio otišao iz Turske.
Malo šutimo i hodamo istanbulskim uzbrdicama. Ja i dalje mislim da se radi o nogometu, ali
ne upirem, ipak je ovo njen, a ne moj grad.
T. grabi ispred mene i više za sebe kaže: Ma to ti je nešto između dvoje.
***
SOCIJALIZAM
Bile smo sretne mama, sestra, ja u kući i na izletu. Pa naš otac, živo brdo bio je on, s
brkovima i cigaretom, pulover, Remarque, kanta benzina, plavi auto i pjesma na radiju.
Zlatan je taj postament među krntijama, samo zamisli april u industrijskom predgrađu.
Zato nikad ne vičem na mrak, ja pjevam iz mraka. Svjetlom i zlatom zalijevam gluhe zdjele
na visećim kredencama iz perioda kasnog socijalizma. Spašavam kavu, brašno, sol, prezle,
šećer.
***
LIK
Da je smrt žena, da ima 36 godina, tamnokosa je i visoka 166 do 167 cm, navodi Saramago.
(Točno toliko smo slične, pomislila sam prošlog ljeta, čitajući.)
Kod Prousta smrt je debela crna žena, kod nekih drugih autora je mršava i voli ljubičastu
boju.
Pasolini (ako je vjerovati Kovaču) za smrt kaže: Montažerka.
U mom romanu bila je majmun, zatim papiga, naposljetku se preobukla u autoricu, ukrala
identitet. Može se shvatiti i kao cammeo. Neki to baš i nisu razumjeli, pitali su zašto je to
trebalo.
Na sreću, ne postoji čvrsta granica ni granični prijelaz između života i književnosti, ali ni
između književnosti i smrti.
Zato jer najviše što moramo napraviti je isplaziti jezik smrti.
***
ŽENA I KRV
Gledala sam žene u bolnici, čekale su na hodniku, a ispod spavaćica od flanela na pločice je
kapala krv.
Na zidu sobe je visio poster Isusa Krista. Jedna je rekla: Šta on tu radi, šta zna?
Trbuh joj se smješkao kao snješko bijelić i ostao je još dugo takav, a dijete umrlo.
I mi ostale, žene iz hodnika i sobe, rodile smo smrt.
Većinu vremena ne želim razmišljati o stvarima koje su se dogodile kad sam bila
bespomoćna i ljuta, puna krvi.
Jer možda nepravedno pomislim kako sam te tri puta rodila, a jednom i donijela na svijet.
Kad se igraš pored mene i rano je proljeće na obali, zamišljam tvoje sestre: nikad ih ne
pomazim i one plaču.
***
IZNAD RAVENE, LISABONA
Ne voli me moj dragi, onako kako ja ne volim sve ostale.
S nekom tupavom toplinom i dragošću, ne želi me ponekad ubiti, ne gubi razum, ne trči kroz
noć, ne ostavlja žene pred televizorima, ne kaže u ponoć: dođi, dolazim.
Pijesak koji smo pregazili, a da nismo upali, njegovo poštovanje umjesto niskih tonova
ljubomore, njegove dužnosti umjesto glave u oblaku dok me nosi, dok ga nosim, visoko na
rukama kao ludo sunce iznad Ravene, Lisabona. Istina, njemu se diže kad sam u blizini, ali
on uspijeva izaći na kraj s tim. A dok vodimo ljubav, uvijek zazvoni telefon.
Zašto bih jela papir, kad po njemu mogu pisati? Toliko o takvoj ljubavi.
***
SRIJEDE
srijedama bih te pokupila na izlazu iz ulice
uvijek je bilo oblačno ili vruće
obično je bila užasna gužva na cesti
nikad nije procvjetao neki prizor u prozoru
tako duga kolona i tako ispran krajolik
ništa da nas odvuče od šutnje
stare barem dvadeset godina
što žena poput mene može kazati
čovjeku koji ju je odgojio
srijedama bih te ponekad izgubila u bolnici
ronila sam kroz tijela bolesnih staraca
u uskim hodnicima čekaonica tražeći te
na svim su me odjelima promatrali
kao uljeza iz raja
na povratku je volan bio vlažan od znoja
obično se nisam zadržavala ni minutu dulje
nego što je potrebno
čekalo me toliko toga
trebalo je što prije isplivati na zrak
danas je subota
što li misliš dok ležiš u sobi broj pet između dva neznanca
i čuju se udarci klompi liječnika u noćnoj smjeni
prošle smo srijede spremili tvoje stvari u malu crnu torbu
opet gužva na cesti kroz spaljene panorame
prešli smo preko saga od fine cementne prašine
samo jednom sam te krišom pogledala na semaforu
vidjela dijete
***
imati tako malo tijelo, ponekad je praktično. i ladica može poslužiti kao sklonište. svugdje
možeš spremati takvo tijelo.
u ormaru ga stavi u očev džep i pronaći ćeš ljute bombone i mrve duhana ili se popni uz
svileni rukav i ostani u mekoći haljine, u oporosti znoja i parfema dok se ne začuje: ručak!
ukradi jednu kuglicu naftalina.
dvije naguraj u nosnice ormarskom patuljku koji ti pipa pupak.
***
odsad ovdje radim, rekao si nam te večeri ispred ljetnog kina gradina. sjednite u prvi red i
nemojte se dizati do kraja projekcije. možete po mraku upasti u rijeku.
pod kino reflektorom zujali su gigantski komarci.
na plaži sam tog popodneva pojela cijelu lubenicu i taj je vreli uskisli šerbet želio van.
na velikom platnu x je strasno poljubio y. a ja sam otrčala izručiti sazrelo ljetno popodne u
rijeku.
kasnije sam samo ležala na mokroj travi i pustila da mi se čude sazviježđa i da se sa mnom
hrane oni tusti komarci. na velikom platnu y je ostavljala x-a i krenula su slova.
kad si me našao, rekao si: ti nikad ne slušaš, jebemu gospu. i odnio me jednom rukom kao da
nosiš goluba.
***
/san velikog bijelog medvjeda/
trebaš nešto toplo i mekano da pomiri južni i sjeverni spol:
pazuh pingvina ili utrobu ženke tuljana, eskimkino vruće stopalo kad je jutros bosa, dražeći
svoga lijepog muža istrčala na snijeg iz iglua.
svaki put kad pregrizeš kost ledene ribe, osjetiš tu staru medvjeđu potrebu
da pustiš život iz neke kožnate posude, razdereš očnjakom modru venu žudnje
i da sav taj beskraj, neviđena bjelina u kojoj i sam bijel i posve beskrajan
koračaš sporo i prepun uzaludne snage, da sve to prekine jedna krvava fleka
prema kojoj će se ustrojiti arktik, prema kojoj ćeš na kraju krajeva moći trčati neprekidno--
s jedne strane ledene sante na drugu;
dok ne padne novi snijeg, dok te ne napusti snaga
—u svakom slučaju dok ne prođe još jedno polarno ljeto.
***
ponekad, kad u kuću dotrče djeca, pitam: tko ste vi djeco?
djeco s mojim oblikom očiju, mojim oblikom listova, s istim šakama i načinom na koji
izgovaram pojedine glasove.
otkud ste došli? mi nikad nismo bili tako lijepi ni tako živi, a ipak ste naši, stanujete u našim
sobama.
ponekad se probudim znajući samo za ono vrijeme prije vas.
kada smo prestale biti djevojčice moja sestra i ja? zar se dogodilo?
(sestra s očima punim zelenih lisica i s napućenom usnom pred plač.)
izlazim iz afričkog buša i tješim vas grozdovima banana.
ta je ljubav, hrabra i budalasta, puno starija od mene.