Senadin Musabegović
Senadin Musabegović, rođen u Sarajevu 1970. godine, je bosanskohercegovački esejist i pjesnik. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu. Političku filozofiju diplomirao je na Sienskom univerzitetu u Italiji kod prof. Petera Wagnera sa radom “Subjekat, Moć, Maska“, a doktorirao na Evropskom institutu u Firenci sa temom “Rat – konstitucija totalitarnog tijela”.
Kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim i američkim univerzitetima. 1995. godine izdaje svoju prvu knjigupoezije, a drugu knjigu poezije ” izdaje 1999. godine. Dobitnik je nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine i nagrade “Planjaks“. Njegovi radovi su prevođeni na engleski, poljski, italijanski, švedski i arapski jezik.
Kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim i američkim univerzitetima. 1995. godine izdaje svoju prvu knjigupoezije, a drugu knjigu poezije ” izdaje 1999. godine. Dobitnik je nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine i nagrade “Planjaks“. Njegovi radovi su prevođeni na engleski, poljski, italijanski, švedski i arapski jezik.
NABRAJANJA
Prvo sam vidio, ispod rukava košulje, sahat na ruci ubijenog,
a potom, u ritmu njegovih otkucaja:
pogrbljene ljude što su mu prilazili,
svjetlo sirene, koje je u naletima osvjetljavalo ukočene face,
izborane ruke što su ga stavljale u nosila,
crveni krst, geometrijski oblikovana krv, na autu hitne pomoći,
bijelo stopalo ispalo iz nogavice, čiji su prsti bili
okrenuti prema nebu,
lice koje se osipalo u detaljima.
Sjedim u sobi i u mraku, pod svijećom, nabrajam činjenice:
svijeća u rembrantovskim sjenama dubi mi lice,
ruke se iz dosade ukrštaju, spajaju, rastavljaju,
prsti na stopalima, petoglavo čudovište, na kojem sjena prvog
prsta pada na drugi, lomeći ga u pokret,
otimaju se iz vaseljenskog odzvanjanja praznine.
***
TU, IZVAN NAS
Tu, usnama ti sklanjam pramen kose sa čela;
tu se sjećam kako je plava vena na njemu podrhtavala, sekundu prije
nego što je eksplozija granate zakolutala dječiju cipelicu;
tu sam ti poljupcem iznova vajao tijelo;
tu sam slušao kako ti bîlo udara u tišini vazduha;
tu, između usana, urezivao se atlas tvog života
kao čvornata drška štapa u ruci usamljenog starca;
tu smo se zatvarali u kutove samih sebe, dok smo gledali vrapca
kako se skuplja u pokislom perju;
tu si, u crvenoj cipelici, skupljala prste nažuljane šiljatim kamičcima;
tu je prolaznik istegao vrat, kroz bijelu kragnu, da ispod
svilene bluze vidi ples tvoje dojke;
tu je po mojim usnama klizio ukus jabuke, zbog koje nas je Bog
izgnao iz mene, iz tebe,
u ovo ovdje.
***
POROĐAJNA
Geleri rastavljaju ulicu u bezbroj fotografskih bljeskova.
Izmrvljeno staklo odražava crvenu dugmad na bijeloj košulji.
Iz ispale cipele vire končići ženske čarape.
Vjetar koluta bijelu maramicu u kojoj je ostalo lice one
koja je skidala ruž.
Smeđa saksija, nad kojom se cvijeće nagelo, u rušenju
se rascvjetala prema suncu.
Ulica se izoštrava, sklapa sliku svojih razlupanih
prozora, rubova krovova, ćoškova odškrinutih vrata, kroz
porođajno rastavljanje nogu pogođene žene, iz koje se
čuje molitva što, spajajući prasak granate sa
unutrašnjim krikom, dotiče tišinu prije stvaranja svijeta.
***
SVITANJE U AUŠVICU
Jutros,
stvari su nam konačno
kroz pisak oficireve pištaljke,
što prodire kroz ispucale daske barake
šapnule svoje ime.
Dok otvaram oči,
dva miša ulaze u svoju rupu,
prestrašeni našim slijepljenim licima.
Trzaju se nogicama i stišću
kako bi se u toplini svojih tijela
hranili našim mirisima.
Slike što promiču kroz jutarnju izmaglicu:
- sve pseće šape čiji tragovi ostaju na snijegu
kao tamne očne duplje sa pogledom okrenutim ka nebu,
u kojem se bijeli beskraj ledi,
- žica električne ograde koja mojim pomjeranjem
dotiče linije neba i snijega,
u zvuku harfe sudnjeg časa,
- oficirova svijetleća značka iz koje mi
orao raširenih krila
kljuca komade mesa
ulaze u mene
kao što u dječije oči
ulazi mrak.
Dim iz krematorijuma omekšava oštrinu predjela,
stvara u njemu obrise ženskog tijela
što mi zavodljivo priča o nježnosti neba.
Ovdje smrt nema grča,
trzaja.
Sve je isto.
Svitanje i zalazak sunca su isti,
kao linija horizonta
išarana zrakama na snijegu
u koju će me položiti majčine ruke što su me doticale
u snu.
Samo red i čvrstina postoje.
***
POLJUBAC NA ŠAMIJI MOJE MAJKE
Sjedimo na klupi u parku.
Otvaraš usta kako bi me poljubila,
i ja u dubini tvojih usta
vidim mrak što mi se približava.
U njemu vidim
uhvaćeno šarenilo ptičijeg perja što se u
mačijem zijevu ogleda.
U njemu vidim psa,
ratnom pustoši luta,
nostalgično se prisjeća gospodareve ogrlice,
zabija njušku u sive haustorske kante za đubre,
pod bijelim zubima
rastapaju mu se ostaci porodičnog ručka
nalijepljeni za listove
pornografskog časopisa.
U njemu vidim titraj djevojke,
kako se na telefonskoj slušalici
došaptava sa svojim mladićem,
dok joj se približava poljubac snajperskog metka
što dere prozorsku foliju
u obliku razrokoga oka
kroz koje
u poslijepodnevnu tišinu sobe
proviruju:
klupa u parku na čijim crvenim daskama zahrđali ekseri
ispuštaju oblačiće boje;
vrh jablana čiji zeleni listovi ližu vjetar zvukom
jevrejske molitve;
nas dvoje po čijim skamenjenim licima krik kao opali
crni pramen kose
klizi.
U njemu vidim sebe,
u sobi u kojoj samo frižider zuji,
kako se naginjem nad posteljom majke,
čije se lice,
pod šarenom šamijom,
s dženetskim paunovima
tankim koncem izvezenim,
topi.
Dok ispušta posljednji dah
ispucale ružičaste usne joj se
uz klimavu protezu
priljubljuju.
***
ODRASTANJE DOMOVINE
Dok nas provode kroz dugacki hodnik,
pustaju
da nam se dlacice na tek obrijanim vratovima
lijepe o hrapavu kragnu kosulje,
kao uz oficirovu ruku
na kojoj su zuti zuljevi
urezani.
Uvlace nas u svlacionicu, skidaju nas
i pustaju
da u sobi gdje se samo ventilator okrece :
tragovi koncanih carapa po izblijedjelim venama crvene,
snjura gacica kozu pored crnog pupka nabira,
bijela potkosulja na ramenima dvije crvene linije
utiskuje.
Poredaju nas i vode na tusiranje
pustaju
da nam hladna voda
spira sav stid
sto su nam ga ocevi prsti
u pucketavu kozu
ubrizgali.
Ukoce nas u uniforme,
deru se na nas
pustaju
da nam toplina majke zemlje
ispod sivih dugmadi na grudima
dah gladi.
Umjesto zenskih poljubaca
pustaju
da crveni karmin petokraka,
u kojima se krv heroja zgrusala,
na znojnom celu se razmazuje.
Navece nam daju pornografske
casopise,
pustaju
Da zajednicki jauknemo dok pesnicama kurceve cupamo.
Ovdje nema intime,
Pregradni zidovi za klozetske solje ne postoje
Pustaju
da
cucimo
jedan naspram drugog
s namrstenim stisnutim obrvama
po kojima se plave vene
napinju.
Sa opranim nogama u carsafe se uvlacimo
sanjamo da vrhovima zileta po venama prelazimo
pustaju
da lagahno iskapamo krv po tek utegnutim plahtama,
da umazemo uglacane podove,
da se prasina pretvori u crvene grudvice po supljinama,
parketa,
da natopimo sasusene grudi rodne zemlje nasim plodom.
- Diz se gore !
Zbunjeni,
dok vrhom siljatih prstiju uvlacimo plasticno dugme u
uski otvor
na znojnoj kragni,
pustaju
da u sebi unutrasnjeg neprijatelja trazimo.
***
GRUDVICE NA TVOJIM USNAMA
Ribar izvlaci ribu iz mora.
Dok joj usta celicna kukica razvlaci,
ona vidi iz plaveti neba
svu dubinu mora kako se u njeno oko sliva.
Sutis.
Skupljas usta
i u sebi,
negdje daleko
ispustas krik
u kojem se nebo siri,
u kojem nova plavet mora se duboljom stvara,
u kojem te riblje oci ljubavnicki gledaju.
Na crvenilu tvojih usana
roje se sve tajne svijeta,
otvaras usta da mi nesto kazes,
i rijec ti rasprsava vjetar
sto po ustima,
ispod bijelih zuba, raznosi morsku sol.
Zavlacis se pod mene
kao zvijer u svoju jazbinu.
Tvoj strah se lijepi uz moju dlakavu kozu.
Da sebe zaboravis,
rukom mi prelazis preko ociju,
i vrhovima
jagodica
mojim si crnim zjenicama
prekrila citav svijet.
Dok pod tvojim prstima
lagahno nestajem,
samo uspijevam
cuti
kako
riba
vrhom
trouglaste
peraje
razbija
sklopljena ogledala
plavih talasa.
Sklanjam svoju glavu od tebe,
okrecem je
prema glavi sunca.
Stojimo jedno naspram drugog.
Njegov zuti pogled
uperen u mene
poput pucnja.
Pogodjen.
Zutim.
Moje me oko
uvlaci u sebe,
i na svome dnu
navlaci crvenu zavjesu
u kojoj vidim svu prolivenu boju moga tijela
kako mi se u oko sliva.