Tatjana Gromača
Tatjana Gromača rođena je 1971. godine u Sisku. Završila je studij filozofije i komparativne književnosti, radi kao stalni suradnik tjednika Feral Tribune iz Splita. Živi u Puli. Piše poeziju, prozu, eseje i publicistiku.
Godine 2000. objavila je knjigu poezije “Nešto nije u redu?” (Meandar, Zagreb). Iste godine izašlo je i drugo hrvatsko izdanje te zbirke. Knjiga “Nešto nije u redu?” objavljena je i u Srbiji i Sloveniji. Njemački prijevod, izbor iz zbirke, naslova “Stimmt was nichtr?” (Ranitz Drucke, Edition Thanhäuser), izašao je 2003. godine u Austriji. Godine 2004. objavila je romana “Crnac” (Durieux, Zagreb). Roman je preveden na slovenski i poljski jezik. Pjesme su joj prevođene na gotovo sve europske jezike, uvrštena je u nekoliko pjesničkih antologija.
Bibliografija:
“Nešto nije u redu?” (poezija), Meandar, Zagreb, 2000.
“Sttimt was nicht?”, izbor iz knjige “Nešto nije u redu?”, Edition Thänhauser, Austrija, Linz, 2003.
“Nešto nije u redu?”, prošireno izdanje, Samizdat B92, Beograd, 2003.
“Je kaj narobe?”, Aleph, Ljubljana, 2004.
“Crnac” (proza), Durieux, Zagreb, 2004.
“Črnec”, Cankarjeve založba, Ljubljana, 2004.
“Murzyn” (“Crnac”), Czarne Publishers, Poljska, 2005.
“Bijele vrane : priče iz Istre" (dokumentaristička proza), Profil, Zagreb, 2005.
"Božanska dječica : Roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi", Fraktura, Zagreb, 2012.
Godine 2000. objavila je knjigu poezije “Nešto nije u redu?” (Meandar, Zagreb). Iste godine izašlo je i drugo hrvatsko izdanje te zbirke. Knjiga “Nešto nije u redu?” objavljena je i u Srbiji i Sloveniji. Njemački prijevod, izbor iz zbirke, naslova “Stimmt was nichtr?” (Ranitz Drucke, Edition Thanhäuser), izašao je 2003. godine u Austriji. Godine 2004. objavila je romana “Crnac” (Durieux, Zagreb). Roman je preveden na slovenski i poljski jezik. Pjesme su joj prevođene na gotovo sve europske jezike, uvrštena je u nekoliko pjesničkih antologija.
Bibliografija:
“Nešto nije u redu?” (poezija), Meandar, Zagreb, 2000.
“Sttimt was nicht?”, izbor iz knjige “Nešto nije u redu?”, Edition Thänhauser, Austrija, Linz, 2003.
“Nešto nije u redu?”, prošireno izdanje, Samizdat B92, Beograd, 2003.
“Je kaj narobe?”, Aleph, Ljubljana, 2004.
“Crnac” (proza), Durieux, Zagreb, 2004.
“Črnec”, Cankarjeve založba, Ljubljana, 2004.
“Murzyn” (“Crnac”), Czarne Publishers, Poljska, 2005.
“Bijele vrane : priče iz Istre" (dokumentaristička proza), Profil, Zagreb, 2005.
"Božanska dječica : Roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi", Fraktura, Zagreb, 2012.
Pojedoh dvije banane i osjetih se zadovoljnom
Jednu onako, s nogu, u par zalogaja.
Drugu zgnječih u zdjelici,
pomješah s mlijekom
i žličicom meda.
Izvana zvuk tramvaja, automobila,
to okrutno utrkivalište života.
Ništa me od tog ne privlači.
Bez posla sam. Uplašena.
Stara dvadeset i osam godina.
Novaca imam još malo.
Upravo se vratila s tržnice.
Ono što sad mogu je:
skuhati ručak.
Ili još bolje:
ne raditi ništa.
Od mene se ništa ne očekuje.
Koliko vremena na pretek!
Koliko divnog prostora da se ne misli ninašto!
Jedino što želim jest da ovo potraje.
Ne zovem nikog telefonom.
Niti mene nitko ne treba.
Susjedi u lift u hitro odgovorih na pitanje.
Toliko od razgovora za danas.
Ne želim na ulicu.
Ne među ljude!
Kako je malo potrebno da izađete iz života.
Kako je malo potrebno da sasvim izgubite taj osjećaj.
***
Traumatologija, Budimpešta
Ono što ćeš upamtiti je medicinski brat
(ima li ova riječ smisla?)
u bijelim širokim platnenim gaćama “na gumu”
koja je navučena preko njegove debele trbušine u
bijeloj majici
dobrano poprskanoj krvlju.
Imao je i bijele čarape i japanke na nogama
taj mađarski mesar i sumo borac,
velike masne dobrodušne glave oblivene rupama
od nekadašnjih akni
ili vodenih kozica
i nepodrezane, prljave nokte na rukama.
Smrdilo mu je iz usta dok ti je govorio nešto što nisi
razumio.
Valjda si, omamljen tim mirisom
odmah zaspao
skvrčen na krvavoj bolničkoj posteljini.
Sanjao si samo borce na strunjačama.
***
Kako postati lopov
Ući u dućan.
Koračati sigurno, ali opušteno.
Izraz lica treba govoriti da su
vaši džepovi puni novaca.
Zainteresirano promatrati izložene predmete.
(za to vrijeme u stvari snimiti situaciju:
postoje li kamere, čipovi, koliko ima prodavača?)
Uživati. Kupovina je zadovoljstvo.
Krađa još veće.
Treba unaprijed znati što želite ukrasti.
Ne poželjeti još nešto.
Navodim slučaj jedne službenice srednjih godina:
Ušla je u dućan pun slamnatih predmeta.
Ona je željela slamnati šeširić.
Uzela ga je i sigurnim kretnjama filmske dive
u godinama
namjestila na glavi.
Zadovoljna, nasmiješila se svom odrazu u ogledalu
i izašla van.
Nije se okretala.
***
Moj otac počinje sličiti na crnca s polja pamuka
Zaključila sam to dok smo pili kavu i pušili cigare.
On sjedi na panju, ja na drvenoj klupici.
Gledam svog oca, ima plave radničke hlače na
tregere
i kariranu košulju zasukanih rukava.
Na nogama ima radničke cipele koje svi zovemo
bakandže,
mada uopće ne izgledaju tako opasno.
Više sliče na cipele Charliea Chaplina
onako nezgrapne i smiješne.
On je skroz crn, moj otac.
Toliko je crn da je izgubio svaku nit povezanosti s
nama,
bijelom rasom.
Jedino ga plave oči odaju da nije crnac.
Ali, to se ne kuži od prve, pa ako netko i skuži,
mislit će da je
on
neka nova egzotična vrsta crnca.
Sviđa mi se to u vezi mog oca.
Nisam rasist i nemam ništa protiv da mi se otac
pred starost
pretvori u crnca.
Tek kad obuče novo odijelo kupljeno u Varteksu po
tvorničkoj cijeni,
joj sreće, bit će pljunuti Louis Armstrong!
***
ALKOHOL UBIJA
Jedne pasje gadne zime
dobili smo posao kao statisti u nekom filmu.
Zajedno s hrpom izbjeglica i posjetitelja crvenog križa
glumili smo sprovod na Mirogoju.
Stajali smo tamo po cijele dana na minus deset,
cvokotali i čekali čaj s rumom, pecivo i 50 kuna,
što je bila naša dnevna zarada.
Onda je došla neka žena
s litrom rakije u ruci
i rekla
da je prijateljica Tina Ujevića
i da ima tu obavezu dok je živa
svakog dana odnijeti mu na grob
bocu nekog alkohola
I mi uzdahnusmo i upitasmo
»dobri stari Tin, još se nije riješio tog otrova?«
I ona reče
»ne znate vi njega! Taj pije i iz groba!«
***
IZ TELEFONSKE GOVORNICE
Danas gotovo da i ne razgovaraš.
Ništa se ne događa.
Nema nikog da te povuče za jezik.
Ipak, izlaziš van, na ulicu, promatrati ljude.
Ženu modrih nogu i velikog trbuha
koja kupuje puding od vanilije,
djevojku koja sjedi na klupi,
a, malo kasnije
otključava crveni alfa romeo.
Oca koji razgovara sa svojim malim sinom
čiji te lik promatra sa druge strane stakla
telefonske govornice.
Ti otvaraš svoj mali telefonski imenik.
Tu su imena svih tvojih prijatelja.
Svi su oni negdje tu, u blizini, imaju svoje živote.
Idu na posao, jedu, vode ljubav, odmaraju se.
Možeš nazvati nekog od njih.
Mogli biste provesti ugodnu večer sa smijehom i bocama
vina.
Mogli biste se sjećati nečeg što je bilo i prepričavati
doživljaje.
Ipak, predobro te poznajem.
Nećeš nazvati nikog od njih.
Nećeš narušavati tišinu.