Asmir Kujović
Rođen je 1973. godine u Novom Pazaru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama “Vojni sanovnik” (1997.) i “Zagrobni život” (2000.), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (2002.). Za roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. U Beču je 2005. godine objavljeno dvojezično izdanje njegove knjige izabranih pjesama pod naslovom “Das versprochene Land /Obećana zemlja” na njemačkom i bosanskom jeziku. Objavljivao je i eseje, putopise, književnu, pozorišnu i filmsku kritiku. Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Bio je glavni urednik sarajevskog književnog časopisa “Lica”, sekretar u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine i urednik u izdavačkoj kući “Vrijeme” iz Zenice, a radio je i kao novinar u listovima “Slobodna Bosna”, “BH Dani” i “Walter”. Pojedini tekstovi su mu prevođeni na engleski, njemački, francuski, turski, flamanski, makedonski i slovenski jezik. Dobitnik je popularnog priznanja “Muškarac godine” u oblasti književnosti za 2005. godinu kojeg mu je dodijelio sarajevski “Max magazin”. Koscenarista je igranog filma “Sevdah za Karima” reditelja Jasmina Durakovića. Dobitnik je i književne nagrade «Pero Ćamila Sijarića» koju mu je dodijelilo Bošnjačko nacinalno vijeće Sandžaka.
IZIDIN POGLED ISPOD VELA
Kraj nogu ti leži mjesečev srp, o Shekinah
pod blistavom odorom zmijom si opasana,
ti što cvjetnim vijencem sklapaš čeljust lava,
čuvarice praga između dvaju stupova.
Sfinge upregnute u trijumfalna kola
provode te stazom između dviju kula.
Dopusti suncu da ugleda svoje sunce
dopusti nebu da vidi svoje nebo,
da sazna da je nebo, i da nije nebo;
dijele nas dva broja i dvadeset dva slova
dovoljno da svijet sazda se iznova.
Ako sklopiš oči, moj pogled u njima,
iznutra si obgrljena mojim pogledima.
Kao što duša u snu boravi na onom svijetu
dok srce kuca, pod posteljom, u krevetu,
moja su svanuća u tebi, mom džennetu.
Betlehemska zvijezda iz svjetiljke tvoje sija
na gmazove ispuzale iz amfora Vodolija.
***
ZIKR
Pogledaj kako lelujamo na vjetru
Dok padamo oslobođeni sile teže,
Pogledaj kako prestižemo naše davne glasove
i plač, i šapat, i urlik, i kikotanje
Ustima hvatamo zvijezde starije od Svemira
Lebdimo sjevernije od Sjevernog pola
Ovaj svijet je mapa naših teritorija
Mi smo čahure neviđenih leptira
Pogledaj kako se gvožđe rastapa u magnetnom paklu
U ravnoteži sila sastavnih i rastavnih
Pogledaj kako hodamo po toj oštrici
I kako lako oživljujemo umrtvljujući
I umrtvljujemo oživljujući
U kolijevci što se talasa na vodi Jordana
Rađamo se davno
Na mjestu koje je otplovilo iza zalaska sunca
Ispisujemo matematičku jednačinu stvaranja
Koju niko od nas ne zna pročitati
No ona je tačna jer smo je nasumice zapisali
Ulazimo kroz hiljadu neotvaranih kapija
Pogledaj ovaj cvijet se otvorio tako široko
Da se zatvorio na suprotnoj strani
Mi smo bačene kocke
Koje padaju na svih šest strana istodobno
Pogledaj kako se isteže riječ
I sabira praznine među slovima
Iz tih praznina proviruju riječi novog jezika
Od tih praznina smo sazdani
Raspletimo tu noćnu nit
Koja dijeli ovaj dan na hiljade nevidljivih dana
Kroz ovu rupu se otvaramo u sebe
Kroz ovaj tunelski prolaz zvijezde plešu
U talasima odzvanjanja Božije riječi
U ravnoteži viškova koji su manjkovi
U ravnoteži manjkova koji su viškovi
Mi smo bačene kocke
Koje padaju na svih šest strana istodobno
***
LILIT
U minulim sutrašnjicama
Ono što izgubih u kolajnama i ordenima
Vratilo se u tvojim osmjesima
Što izgubih u suvišnim razgovorima
U nepotrebnom čekanju
Na zaobilaznim putevima -
Vratilo se u tvojim poljupcima
Skrila si se pod zvjezdanim plaštom
Da budeš skrivena kada te otkrijem
Pod zvjezdanim plaštom
Ja koji sam obični Karol Wojtyla
Samo s tobom sam - papa Ivan Pavle II
Ja koji sam papa Ivan Pavle II
Samo s tobom sam - pravi Wojtyla.
***
RUČAK U ROVU
Ljiljani k'o tragovi kokoške u blatu,
stvrdnuo margarin k'o peraći sapun.
Stojećke on lovi krompire u čorbi
mlin za kahvu u futroli pištolja
poslužiće u borbi.
Prsti žuti, k'o u žena, što stavljaju kanu.
Šuma je svukla maskirnu uniformu.
Za dezinfekciju mozga
tri apaurina sa konjakom
i Bosna sva ispeglana dolje do mora.
Na brdu mermerni grobovi k'o rasute kosti
oblici ruševna –
skulpture u galeriji moderne umjetnosti.
***
SAN VRHOVNIKA
Granata mi je srušila kuću
te sam se privremeno smjestio u Muzej
sa svojom užom familijom.
Narodna nošnja iz drevnih vremena
kao da je krojena za mene.
Jedemo iz glinenih posuda koje su
iskopane u pećini, kraj Vrela Bosne.
Žene se prepiru oko Katarinine krune
a djeca prave papirne avione
sa firmom Tvrtkovog potpisa.
Dolazim tako umoran s posla
i pogledam, uzgred, slike kraljeva
a u svakog kralja zelene oči.
Djeca im docrtala fesove,
brade, naočare, ljiljane i polumjesece.
Stadoh vikati al' niko se ne odazva
moj stari drug iz škole ležaše pijan
bješe navukao kaput preko lica.
Vidjeh: sva vrata bjehu bez brave.
Pođoh hodnikom, gore, na sprat,
kad gore ona Kuća cvijeća.
Potpisah se, opet, u knjigu žalosti
tek toliko da ne budem sumnjiv.
Zatim, strčah niza stepenice, dolje na ulicu,
al' nigdje ne bješe mog šofera.
Preda mnom se sjajio Kalemegdan.
***
OBEĆANA ZEMLJA
Ulicom Maršala Tita – Isus te vodi za ruku.
Vodi te – kao dječaka kroz Samoposlugu;
I ti si očaran pokretnim stepenicama,
Očaran vožnjom u invalidskim kolicima
Kolone mrtvih, kolone nerođenih,
Kolone mrtvorođenih, pored vas prolaze –
I svi su tužitelji, svi su optuženi,
Svi su advokati – i svi vas mimoilaze
Isus te vodi kroz zadimljene kafane
Gdje starci-Dječaci plešu acid-jazz,
Dok glave osciluju poput atomskih kuglica
Sparene il rasparene, po zakonu čestica
Isus te vodi kroz kapije Interneta
Gdje te upoznaje sa Virtualnom Nensi,
Ona priča kako je Sotona pravi džentlmen –
«Šta će, jadnik, kad je nevidljiv…»,
Dok pripiti Petar za šankom ponavlja:
Sotona je samo iskusan političar
Preko pješačkog prijelaza Isus korača
Odjeven u uniformu vojnog trubača –
Krst raskrsnice sjeća na Golgotu
Razapet na lančiću između obnaženih grudi
neke djevojke sa Marijinim licem
Isus te doziva: Jahja! Jahja! –
Jer ti si prošao kroz vatru
I sad se zoveš Jahja
Njegov štap se pretvara u Zmiju
I Zmija se ponovo pretvara u štap –
Gledaš kako štapom razdvaja dva mora
I probija put kroz radio-talase.
***
MEKKA
Ima jedno djevičansko mjestu u meni,
odasvud popločano bijelim mermerom;
vidljivo samo kroz
zasljepljujuću čistotu sunčevog svjetla
Prijatelje prepoznajem
kad lica okreću
ka tom mjestu u meni.
Dotičem ga bosim stopalima.
Osjećam njegovu toplinu
pod površinom bijelog peškira
što prekriva moju golotinju –
upija moj znoj i vodu Zemzema
Tu su redovi poredani
Indonežani, Iranci, Turci, Sudanci
svijaju krugove latica
oko istoka, zapada, sjevera, juga
I čujem šum kolanja zajedničke krvi,
i hiljade glasova tuđih u mome glasu,
i moj glas opet budi hiljade tuđih glasova
I ti si taj koji zastupaš sve njih
i svi oni zastupaju tebe
Usnama dotičeš grumen zemlje
što ga je Adem donio iz dženneta
I svi su ovdje mladi
i svi su ovdje istih godina
Kraj česme te pozdravlja djevojka
sa stopalima najnježnijim
sa očima crnim, po danu zvjezdanim
Uzimam liru i sviram
mada nikad nisam znao da znam da sviram
Ovdje, na mjestu mog stida
spominjem se svega
nepovratno izgubljenog
dok se sjećam onog tamo, sadašnjeg.