Novica Vujović
Novica Vujović je rođen 1981. godine u Nikšiću. Objavio knjige poezije - Vođen bojom noći (2002), Riječi (2008). Dobitnik književne nagrade Spasoje Pajo Blagojević (2007), učesnik mnogih književnih festivala u zemlji i regionu. Zastupljen u više zbornika i antologija. Knjiga Riječi je prevedena na bugarski jezik, i objavljena u Bugarskoj. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Mediteranskog kulturnog centra. Saradnik je u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.
***
Dešava se da nas izlasci odvedu
u potpuno nepoznate djelove grada.
O tome govorimo sa dosta hrabrosti,
ali diskretno.
Više je zgrada povezanih velikim
parkom.
Više ulica sa kućama u pozadini
i rijetko sređenim dvorištima.
Više dječaka koji manirom drevnih
umjetnika
ispisuju grafite.
Više golubarnika na krovovima zgrada,
jer su tu najbliži slobodi.
Ovdje ima i ljudi koji ljeti spavaju kraj
otvorenog prozora – kao i ja.
***
Ivana stanuje u zgradi preko puta
hotela, na par kilometara od obale
(tako je njeno prisustvo stvarnije)
Nosi crne majice
i izlazi u devet.
Ne ide na posao, pije pivo
i čita POLITIKIN ZABAVNIK.
Jednom je (dok smo sobu dijelili sa
žutim leptirima) rekla kako
živi s iluzijom srećnog preokreta i
cijeni jedino irske pisce.
***
Šta bi sve bilo drukčije da sam
rođen u drugom gradu,
nekom fotogeničnom predgrađu.
Ovdje se svakako misli na one
bez velikih katedrala,
klubova književnika,
hipodroma.
Ima neke sjete u vraćanju Trgu
na koji izlaze sve naše ulice.
Izbrijani muškarci
(već odavno oženjeni)
igraju se klikerima, a onda
pravac tuširanje i večera.
Sve je podređeno pravilu velike poeme
sa citatima i iscrpnim objašnjenjima.
Laka uočavanja, međutim, još ne znače
i imenovanja.
Komšija sređuje automobil,
jedan je od onih koji vjeruju u
kola kao u muziku sedamdesetih.
To bi, uz igrače našeg kluba, koji su
te sezone ušli u prvu ligu, bilo
sve čega se mogu sjetiti.
***
Ja se, evo, vozim
a da i ne primjećujem kako nas je
vrijeme povezalo:
uspavanog putnika pored,
ženu lijevo koja jede sendvič,
studente sa dvolitarkom piva
naspram.
Voz je, uočavamo, naviknut na šine
i tu ne treba ništa mijenjati.
Naša tjelesa izbacuju vazduh,
naslonjeni iščekujemo ulazak
u veliki grad.
Bratstvo je veliko,
Na početku kao i na kraju – Isto je
otvara li neko vrata ili
jedemo slatko crno grožđe.
***
Za stolovima se ljudi tiho dozivaju,
dodole promiču između naših
zgrada
u torbama nose rječnike – poklon
rudara čuvenih američkih rudnika,
koji su radeći prekovremeno
ispod debelih slojeva rude
iskopali učaurenog leptira,
radujući se
što će o svemu moći da govore
kada se opet sretnemo.
***
Ogrizak jabuke u korpi,
Moja glava u zatvorenom
ptičijem kavezu, oslobođena
svih metafora,
svedena na jednu upotrebnu vrijednost.
Pišem o
jednom od onih plašljivih dječaka
koji kod kuće imaju gomilu knjiga
o herojskim podvizima.
Uopšte, postoje poučne priče,
postoje čak i čudne priče,
ali moja rečenica je nabudžena
kao gradski bilbordi.
U njoj je malo života
još manje krvi, čak ni za
Jedan dan (r)evolucije.