Enes Halilović
Pripovjedač, romansijer, pjesnik i dramski pisac rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru. Objavio je zbirke poezije: Srednje slovo (1995, 2016), Bludni parip (2000, 2017), Listovi na vodi (2007, 2008, 2008), Pesme iz bolesti i zdravlja (2011) i Zidovi (2014, 2015), zbirke priča Potomci odbijenih prosaca (2004), Kapilarne pojave (2006) i Čudna knjiga (2017), drame In vivo (2004) i Kemet (2009, 2010) i romane Ep o vodi (2012) i Ako dugo gledaš u ponor(2016). Zabeležio je 172 zagonetke koje je objavio u uporednoj analizi Zagonetke (2015) koautorski sa Elmom Halilović. Osnovao je književni časopis Sent i književni web časopis Eckermann. Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski i katalonski jezik. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi kao i književnih nagrada „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Stevan Sremac“ i „Ahmed Vali“, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu „Sergije Lajković“.
ONI KOJI UMIRU
Taj bludni, taj ludi Neron
Iz hramova uzimao bogove od zlata,
Pa ih pretapao. Trebalo mu zlato.
Omer el,Faruk sjećao se doba kad je u zabludi bio,
I smijao se ovome:
Do podne je obožavao boga napravljenog od hurmi ,
Popodne bi ga, gladan, pojeo.
Zato u mojoj biblioteci Borhes kaže:
Neka je slava Onome koji ne umire.
***
PARIS
Na stijeni, dahom Sredozemlja okovan, sebi sliči
na sina Japetovog. Zagledan u vale, Paris
kazuje:
Ja sada želim samo stoku da čuvam.
Ne, nikada više jabukom ljepotu da vagam. Nikada,
Jer kad zlatnu voćku držah u ruci
( Zalud mi riječi Afrodite)
Ne slutih vojske što kreću na Troju,
Ne slutih srdžbu Here i Atene.
I znam. Vi nikada niste ni postojale, nikada ni na ovom
Ni na onom svijetu.
Osvanule ste u glavi pjesnika, vi ste buncanje obično.
I ja sada želim samo stoku da čuvam
I da se od buncanja skrijem.
O, sakloni me
Zmija i vrabaca, i vjetra oko Troje,
I Kalhanta koji misteriju smišlja, ne radi Grka
No radi sebe i trpeze carske,
Sakloni me
Ljudi što iz jednog trbuha donose pobjedu i poraz
Pa najzad i tog konja koji nevidljive uzde nosi.
***
TRAGOVI
Šejli Šehabović
Postoji vrijeme u kome mnoge hramove izidaju
Oni koji u hramove nisu stupili.
U tom vremenu mnoge hramove poruše
Oni koji su svakoga dana u hramovima.
I pisci tad slave vođe i vojskovođe
I sklapaju velike naručene poeme
A grobari kopaju mnogo kratkih grobova
Koji su pticama, iz njihove perspektive,
Nalik na tragove ljudi.
***
DOŠAVŠI PONOVO U DOBRE VODE
…zato što moj stav nikada nije zavisio
od partijske plate ili položaja…
Tito Patrakije
Vidim, obala nije kao prošle godine.
Udaralo je more
I odgrizlo od obale koliko mu treba.
Kad bi znalo to more,
Kad bi znalo
Koliko mene za godinu nema
Slutilo bi
šta je mene udaralo
val po val
kal po kal.
***
SMOKVA I MASLINA I GORA SINAJSKA
Danas, u hladu poezije
Čitam maslinu,
I mislim na dan
Kad sam
U hladu masline
Listao poeziju.
***
SUSRET
U ovom vremenu koje ime peščanik u obliku čovjeka,
Po jeziku koji me od šale odvlači na pučinu,
Na poluostrvu koje visi i odavno plesnima crta zastave,
Pod vjetrom koji začešljava glavu i veje crne zube i šuplje,
na velikom kopnu koje drhti na velikoj vodi i utapa se,
na ovom svijetu čiji se služebni časovnik okreće suprotno od
njega samog
Sreo sam čovjeka
Koji me pitao šta mogu da učinim za njega.
Rekoh, mogu da ti oprostim
Svo zlo koje nisam vidio ni okusio,
Ostalo žurim da zarobim u poeziju.
Pa i ja sam zarobljen, reče on,
Zovem se Orfej
I svaki koji me sretne mora o meni da pjeva.
Potom je otišao niz polja.
Kad ga ugledaše žeteoci - baciše srpove
I prolomi se slavlje.
Ali još niko nije čuo njegove elegije.
Zato je varljiva poezija.