Mustafa Zvizdić
Rođen 24. oktobra 1970. godine u Sarajevu, gdje je završio Filozofski fakultet, na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Radio kao tehnički sekretar Društva pisaca BiH, srednjoškolski profesor i lektor u novinama. Zastupljen u brojnim antologijama i panoramama bosanskohercegovačkog pjesništva u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 2016. godinu. Poezija mu je fragmentarno prevođena na češki, engleski, francuski, makedonski, njemački, poljski i slovenski jezik.
Bibliografija: Igre voskom (poezija, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996.); Muzika zidnih satova (roman, Zoro, Sarajevo, 2004.); Praški metro (poezija, Buybook, Sarajevo, 2016.); Na šahovskom turniru (poezija, Buybook, Sarajevo, 2018).
VRELO BOSNE, JESEN
Kao Mopasan nakon trećeg nervnog sloma
Duge šetnje i parno kupatilo
Svake druge večeri
S pramenom grive preko očiju
Konji žvaču doručak i mjerkaju drvored
Diže se magla s jezera
Labudovi otpočinju svoju bešumnu dijagonalu
Škripi šljunak pod nogama
Rutinska vansezonska šetnja
Nezaštićeni čovjek u zaštićenom području
Pas lutalica dvadeset metara lijevo
Strahuje po navici
***
NEDJELJA U NOVOM MESTU
Sve je utišano osim koraka
Od Glavnog trga do Kandijskog mosta
Vjetar nesmetano zlostavlja
Slovenačku zastavu
Naglavačke okrenut u bronzi
Gimnastičar Leon Štukelj
Iza prozora nevidljivi
Kao u lovu na čeki
Trenutak prije nego se
Ništa ne desi
***
Bio sam
Bio sam u kraju
gdje mrtvi na drveću cvjetaju.
Bio sam u kraju
gdje bogovi kao umorne ptice pjevaju.
Bio sam u kraju
gdje se brkata djeca rađaju.
Brkata djeca rađaju,
ubivši mrtva padaju.
Mrtva padaju,
mrtva cvjetaju.
Bogovi nebeskim nožem prizemljeni,
bogovi zemaljskom psovkom oplemenjeni.
Zima je – cvjetanja doba.
Zima je – krv kola.
Zima je – mladenci idu u kolone.
Zima je – djeca pucaju na avione.
Bogovi kao umorne ptice pjevaju,
brkata djeca na drveću cvjetaju.
***
Osmijeh
Uzmeš osmijeh imaš ga u rukama
Rastegneš do krajnjih granica
Ubrzo dosadi pa ga pretvoriš
U sumnju u nevjericu
Jednostavno – u grč
Ubrzo dosadi i to
Pa vratiš osmijeh
Zakači š ga za uši
Ili bi da se smiješ oko glave
Toliko ti nevolja jaka
***
Dom
Taj dom rastao je direktno iz moga želuca
Cvjetao na sve četiri
strane svijeta
Sa svojim olucima dimnjacima
Dom u čijem središtu žario se stolnjak
Crveni rad moje majke
U trenucima nježnosti govorio bih:
Grumen krotke biografije koja prkosi nebu
A u doba jutarnje omamljenosti
Samo kratko konstatovao:
Ta iskežena čeljust provlači se
Mojim mučnim snovima
Dom od supe iz kesica
Dom od pasivnog srebra
Dom od mog jeftinog pribora za brijanje
Dom od mojih ruku
Od mog astigmatičnog pogleda
Dom što izgori u jednom proljetnom danu
Dom u kome nestade
Moj tvrdi otisak palca
Moja bijela usta tišine
Moj bijeli krik
neostvarenog svijeta
***
Odlazak
Kašljao dugo.
Čekao,
vene mu iskočile na šakama.
Tumor je bio lješnik, sad je dječija glava.
Bila je noć i upalili su svjetla aerodromska.
Crvena, plava, žuta.
Spikerica je na arapskom najavljivala let.
Moj otac je odlazio u nebo.
***
Discipliniranje užasa
Emiru Šakoviću
Crvotočni nosevi otvorena usta
Širom
Fino oblikovani obrazi jak miris losiona
Madež na lijevoj jagodici
Lica
Uključuje se zvuk zuba
Napon jezika
Snovi mutne simbolike
Snovi realistični
Čisti nokti nečisti nokti
Pomahnitali od buke psi
Gledaju se bez žaljenja
Ubijaju bez kolebanja
Kote se ipak kote
Psi
Njuše konzerve bridovi su oštri
Režu im noseve
Polupane glave na neurohirurgiji
Tražim Apolinerovu
Temeljito obrijanu
Za zahvat spremnu
Dojke milosrdne sestre vijugaju
Iznad nje
Okus se kvari
Zbog krvi zbog prašine
U ustima
Dojke djevojčice
Ne grbi se
Ponosna je
Na buktinje
Lirski subjekti na međuspratovima
Spisi ostavljeni na stolu
Traži ih bezdušna artiljerija
Pišu se patriotske pjesme
Polet se naglo prekida
Upravo je pala granata
I gitara o gitara
Maestro stvara o maestro stvara
Glavati on sitnoglava ona
Ljubavna priča
Ostve jezika
Van vremena
Krv
Prolaps mozga crijeva
Igra se odbojka
Odmah poslije toga
Motori kavijari
Vonj mokraće
Razglednice vesele djevojčice
Pomahnitao od buke slon
Hrane ga bolničkim smećem
Ili ga gladnog puštaju na neprijatelje
Tako tvrdi neprijateljska propaganda
Fijuk reski fijuk
Stvaran je
Gura me prema unutra
Zovem se stepenište
Fijuk reski fijuk
Stvaran je
Raznijeće mi tijelo
Ostatke nose štapske djevojke
Brada u obliku potkovice
Sa napadnom ružnoćom
Većinom svoga toka
Februara ‘93.
***
Reci mi Merima
Reci mi Merima kuda idemo
Oslo nas je prigrlio
Štokholm nas je prigrlio
Malme nas je prigrlio
Sjever je hladan
Lede se smokve u zavežljaju
Bešika punih u kupatilo niko ne ulazi
Tako smo nečujni
Vozim se tramvajem
Jedini sam Omer u tramvaju
Nedjeljom idem na pecanje
Poslije pecanja ti kažem:
Laj elskjer daj
Irvas nam jede cvijeće po saksijama
Rekla si da ličim na irvasa
Sunce izlazi na sjeveru
Sunce zalazi na sjeveru
Reci mi Merima kuda idemo
U san
U san putujemo
U snu se izuvamo
Ispred urne juga
***
Izrekao Mustafa od plemenitih i ludih Zvizdića
Nemam doma, imam strah.
Kofer imam, u koferu strah.
Sa koferom putujem. Putujem, putujem,
uz suhe rešetke lice priljubljujem.
Ne osvrćem se, nema konduktera,
za zaludo besplatna je vožnja.
Historija ima svoju logiku,
a ja maniju gonjenja.
Treći u krdu slijeva,
smiješim se pred pogubljenje.
Hladnoća je nož,
za milost nikog moliti neću.
Sve sam to ja:
šuštanje kaputa,
mreškanje čaja.
Sve sam to ja:
češanje ispod kape,
usta sa zadahom duhana.
Iz ogledala ko se smiješi?
Od smrti vašeg muža, gospođo,
i vaš sin je naglo popustio u učenju…
Mustafa je mutav čovjek,
ne zna ispričati nijedan vic…
Mustafa je prevarant,
poezija mu vrvi općim mjestima…
Isti Šantić, isti Šantić,
moj sin je pravi Hercegovac…
Imaš dara, Mustafa,
koliko i u Sidrana …
Mustafa je slabić,
Mustafa je sjena od čovjeka…
Klizim niz vrijeme
kao riba između dlanova.
Neću potonuti u kafanski sto,
nije dotle došlo.
Bog voli ljude bez nade.
Oni su najkrotkiji.