Pavle Goranović
Rođen je 05. 04. 1973. godine u Nikšiću. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu, odsjek za filozofiju. Objavio je sljedeće knjige: Ornamentika noći(1994), Čitanje tišine (1997) i Knjiga privida(2002). Pored poezije, piše prozu i književnu kritiku. Posebno se bavi problemima savremenih književnih teorija (studija Autor - Tekst - Čitalac). Njegova poezija je prevedena na više jezika. Bio je urednik književnog programa međunarodnog festivala Barski ljetopis i umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije. Član je Crnogorskog P.E.N. Centra i sekretar Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Urednik je u časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS.
GRAD KOJI NESTAJE
Slušam ljude, stvari,
Slušam ljude, utvare:
„Ovo je grad koji nestaje, grad koji lagano guta ljude.
Nema u njemu života,
mrtvi su drvoredi njegovih parkova.
Rijeke su njegove tamne, na razrovanim ulicama
osjeća se samo na trulež
U njegovim višespratnicama stanuje
samo mrtvačka hladnoća ljudi koji ne govore
ni među sobom ni sa sobom.
Nikad se ovdje život nije nastanio.
Jedino je prošlost ovoga mjesta živa.
Njegove ulice sve odreda putevi su koji nikud ne vode.
Ni sa čim se ovaj grad ne graniči, sa svih je strana zatvoren.
Možda je ovo samo jedan od podzemnih gradova,
koji je iskrsnuo iznad zemlje.
Ispod zemlje svakako je njegovo biæe,
ni sa čim živim on nije uporediv.
Njegovi ljudi blijede su utvare, ljudi bez osobina,
djeca su ovdje nalik odbačenim plastičnim igračkama.
Ovog grada nema na geografskim mapama,
nije ni na jednom kopnu, niti na jednoj obali.
Mrtvi su stanovnici grada koji nema svoje sadašnjosti.
Njegovi hroničari su odbjegli uživa mjesta
– sad niko ne ispisuje njegovu svakidašnjicu.
Nepoznat je ljudima, nepoznat naukama,
nigdje nema podataka o njegovoj veličini,
strukturi stanovništva, reljefu i klimi.
Pred kakvim je vojskama nestao ovaj grad
koji nema svoje junake, svoje osnivače,
gradske lude i dane praznovanja?
Ko je preuzeo ovaj grad kad mu je bilo najteže?
Utvare hodaju po njegovim trgovima –
to je ludačka igra strašnih maski.
Ovo je grad koji nema svoje godišnje doba,
njegovi ljudi su zaustavljeni
u ko zna kad napravljenim grimasama,
zastali u odavno napravljenim koracima.
Ne mijenjaju se datumi na njihovim kalendarima
njihovi časovnici uvijek pokazuju isto vrijeme.
Svud naokolo samo figure na ogromnoj šahovskoj tabli,
tijela obučena u duše mrtvih ljudi.
Nema ovdje života, ovo je grad koji lagano guta ljude,
grad koji nestaje.”
Posvuda samo sjenke, sjenke...
***
Kako mirišu knjige
Za svaku knjigu ima po jedan miris,
miris koji se ravna sa značenjem.
ili prvim doživljajem knjige.
Kako onda mirišu knjige -
na prašnjavim policama,
u zaboravljenim kućnim bibliotekama,
neprofitnim knjižarama glavnog grada?
Kako mirišu knjige nobelovaca?
Knjige starih majstora mirišu na pergamente,
na one stranice koje su iščezle - možda ih
i ne bude kada otvorimo blijede korice.
Njihove knjige su svedene na žute listove.
Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih
radnika. Na radničkim univerzitetima - knjige
nemaju mirise, obično su crvene i netaknute.
Kako mirišu knjige mojih prijatelja?
Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari,
priručnici, uputstva za bolju koncentraciju?
(Ne volim knjige u kojima se osjeća dim:
tu su već pomiješani poroci.) Kako mirišu
svete knjige, na svetim jezicima svijeta?
Kako mirišu na izumrlim jezicima?
Knjige pagana su okrenute prema suncu,
zato gube svojstva kada im se približimo.
Nijedan miris nije bezazlen.
Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća
ni na jedan miris,
ni na jednu knjigu uostalom.
Napuštene knjige u kancelarijama
mirišu na stara slikarska platna.
Najčudesnije mirišu knjige u
argentinskoj Nacionalnoj biblioteci,
i to one nabavljene poslije 1955. godine.
Ne znam kako mirišu knjige
zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove
i prošlost. Kako mirišu sabrana djela klasika?
Kako mirišu knjige koje su vraćene
Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako mirišu?
Čuvam miris jedne knjige,
dragocjen kao znanje njemačkog jezika.
***
Izgubljeni rukopisi
Ne krijem: pišem neistinite,
prevarantske redove. Postupak
se ponavlja iz teksta u tekst.
No, gdjekad se može naići i na stihove
sa zabrinjavajućom mjerom istine.
Nedavno sam, tražeći sasvim druge
tekstove, među rijetkim rukopisima,
pronašao i sljedeće riječi:
Najznačajniji gradovi su oni
koji su već pokopani - ne vrijedi
osnivati nove. Najbolji jezici
su izumrli - ne vrijedi bolje osmišljavati.
Najpoštovanije škole su se nalazile
u sada već zapuštenim vrtovima.
Najzanimljiviji rukopisi su izgubljeni...
Vrijedi ih otkriti. Nama, preživjelim
članovima Vavilonske biblioteke.
***
Posljednji sonet Lauri
Ne smijem se više zakljinjati
u budućnost. Evo sad, nakon svega,
tvoja patnja - meni je naslada,
utoliko prije što znam
da dugo već čekaš moj pogled,
odviše smjeran. Ti si, ionako,
navikla na sliku bitisanja
u jednom vječnom krugu.
Nijesam zakasnio da uvidim:
zbilja sam dostojan sna,
što ga sebi stvorih, pjevajući
o tvojoj ljepoti. Konačno, sa tobom je
umrla i posljednja misao -
a ja sam odvojio svjetove!
***
Vrtoglavica Serena Kjerkegora
I
Od roda sam onih koji imahu hrabrosti
da se pomire sa sopstvenim neznanjem.
Čovjek sam sa vrlinom i sa odveć
uočljivim manama, jedan nedovršeni kosmos.
Ja, Victor Eremita, usuđujem se da na čas
budem pozvan kada se razmatra o vještinama.
Propovijedam. Tvrdim da ne otkrivam ništa novo,
pa opet, gledaju me sa nevjericom.
Govorim da su epohe okončane,
da su sva imenovanja odavno iskorišćena,
Uzalud, prebacuju mi izvornost.
U svom odista ništavnom mišljenju, ja tek
preslikavam oblike, bavim se
tobožnjim razumijevanjem. Mogu samo
da čekam na pokret koji će presuditi.
IV
Život ispred mene ravna se sa patnjom.
Zapravo, životi svih nas odjeci su
određenih patnji. Ukoliko smo nesvjesni,
lakše ih preživljavamo, ne dotaknemo tugu
čak ni u prolazu, što bi moglo biti divljenja vrijedno.
Na ovoj zemlji, mogu biti jedino osposobljen
za drhtanje. Bačen sam u život, koji provodim nesabrano.
Sebe ne umijem definisati, druge - ne želim,
ne bi to bilo pristojno. Razapet sam
između mogućih krajeva. No, ni sam ne znam
na koji način se još uvijek snabdijevam danima.
Bivstvovanje, dakle, ne mogu odrediti. Štaviše, drugima ne mogu
garantovati da se ono događa sada i ovdje.
Boravak u svijetu je nalik na svako drugo izbjeglištvo,
i uvijek sa sobom nosi tešku samoću. Vidim to,
kada otpočnem da sebi pripisujem zapretane pojmove,
i kada se uporno upuštam u postavljanje brojnih pitanja.
Kao što to, uostalom, rade i svi dobri početnici.
V
Hladan je ovaj život, kao pločnici Kopenhagena.
Posvuda se odgaja usamljenost, izgleda ključna odlika
postojanja. Slaba mi je utjeha što sam se,
za svo protraćeno vrijeme, pod maskom drugih imena,
pitao kakva li je to istina otkrivena one zlokobne (ili srećne) noći,
kada je Sokrat ispio otrov iz pehara. Od te noći starogrčke,
valjda, više se ne sumnja u slobodu izbora. Evo,
i ovi moji zapisi bivaju drugačiji usljed prisjećanja
na taj događaj. Nikad, nadam se, moje govorenje
ne može biti ad se ipsum. Sve moje rečenice su testamenti.
Govorim vam to kao rođeni Helen, osoba otuđena
od današnjice. U trenutku kada vam dostavim svoje poruke
iz testamenta, slobodno prosudite - sa kolikom sam se
umješnošću prerušavao i popisivao pojave. Ako sam se ponavljao,
doista sam to sa uspjehom činio, budući da sam u ponavljanju
vidio i jedinu svrhu mog stvaranja. Ako sam citirao,
obišao sam sve potrebne svjetove. Odvažio sam se
na življenje - to je moj najveći grijeh.
VI
Znam za zvuk kočija u ljetnje predvečerje.
I smisao njihovog kretanja znam. Čovjekov
usud i grijeh, takođe poznajem. To je već
ono što mi je ostavljeno, što mom rodu uskraćuje
privilegiju početka i novog puta. Nekim hartijama
- možda nepravedno - dodjeljujem značaj.
Mislim na nenapisane pjesme, na ono što je neostvareno.
Iz atmosfere, dakle, skupljam tužne lirske pabirke:
ja sam pjesnik koji ne piše stihove!
Još znam i za smirenost Sokratovu,
pa i to da je nikada neću ispoljiti.
Suviše su mali naši jezici da bismo sebe ispunili,
a ipak neki od nas se usude da svijetu pripišu
svoje tričave stvari. I sam vodim dnevnike o marginalijama,
paradoks me priprema za život.
Premalo ili odviše - nijesam pozvan da ocijenim.
Uglavnom, pisao sam o zemlji, o ženi -
smatrajte to mojom jedinom zaostavštinom.
P.S. Krajnje je vrijeme da se postaramo da razumijemo grčki, i to da ga razumijemo onako kako bi ga razumjeli sami Grci kad bi imali hrišćanske pretpostavke.